Austrougarski reflektor na obali Save naspram Ade Ciganlije bio je početkom Velikog rata noćna mora Beograda. Njegov svetlosni snop je kao avetinjski prst obeležavao mete austrougarskoj artiljeriji, koja je 24 časa dnevno tukla srpsku prestonicu i položaje njegovih branilaca.
Ilija Vlajić, Blagoje Jeftić i Spasoje Kostić na Adi Ciganliji
Ilija Vlajić, Blagoje Jeftić i Spasoje Kostić na Adi Ciganliji
S druge strane, noćna mora Poćorekove Balkanske vojske bila je Ada Ciganlija i danas nepostojeća Mala ada ili Zanoga. Na rečnim ostrvima i Savskom pristaništu odigrale su se prve bitka Prvog svetskog rata. U noći između 28. i 29. jula 1914. austrougarski desant preko Save zaustavili su dobrovoljci-četnici Sremskog dobrovoljačkog odreda, sastavljenog od Beograđana, starih četnika iz balkanskih ratova i đaka iz srpskih krajeva u Austrougarskoj.
Njihova imena i slavna dela su na sramotu Beograda i Srbije zaboravljena, kaže baka Živka Milutinović, unuka Ilije Vlajića iz Žarkova, jednog od junaka odbrane Beograda. Ona godinama pokušava da ubedi opštinske i gradske vlasti da bi bio red da Ilijino ime ponese neka ulica na Banovom brdu ili Žarkova, koje su izgrađene dobrim delom na konfiskovanoj imovini ratnog heroja.
- Njegov Sremski dobrovoljački odred bio je uvek tamo gde se najviše ginulo, a po njemu ni sokače ne može da se nazove. U Žarkovu se s kolena na koleno prepričava dedin podvig kad je „ugasio“ austrougarski reflektor.
Na početku rata on je bio na Adi i jedne noći je preplivao Savu s bombama kojima je polupao reflektor, prekinuo noćno bombardovanje i izazvao paniku kod Austrougara. Od dede su pomislili da je srpska ofanziva – priča Živka Milutinović.Ilija je kasnije bio i u posadi čamaca u kojima su srpski vojnici, sa budućim vladikom dr Nikolajem Velimirovićem, preplovili Savu i oslobodili Zemun u septembru 1914. godine. Kad im je zbog druge austrijske ofanzive na Drini naređeno da se vrate na savske ade, za njima se uputio čitav 32. honvedski puk.
Opšti austrougarski napad ustremio se 20. septembra na Malu adu, ostrvce-grudobran čiji su branioci stajali i ginuli u rečnom mulju. Alaski čamci su uprkos vatri s monitora dovozili pojačanja i odnosili ranjene sve dok austrijska artiljerija nije doslovno spržila Malu adu. Borbe su nastavljene za svaku stopu šikare Ade Ciganlije.
Honvedski puk nije mogao da mrdne od obale sve dok topovi nisu doslovno pokosili drveće. Ipak, branioci se nisu predavali. U drugoj noći bitke preostali junaci 7. puka, Sremskog dobrovoljačkog odreda, kojima su u pomoć priskočili čukarički trećepozivci i oslobođeni robijaši iz zatvora na Ciganliji, iskopali su u sredini ostrva rov poslednje odbrane.
U osam ujutro 23. septembra počeo je frontalni napad Austrougara, kroz kišu kuršuma do neprijateljskog komandnog položaja provukao se dobrovoljac Ilija Vlajić. Njegova bomba ubila je komandanta 32. honvedskog puka Augusta Šmita, izazvala paniku i austrougarski napad je naglo malaksao. Sledećeg dana više nijednog honveda nije bilo na beogradskim adama.
- Deda je bio i među junacima izbrisanim iz brojnog spiska pod komandom majora Gavrilovića, preživeo je albansku golgotu i tifus i Solunski front. Dobio je Karađorđevu zvezdu za junaštvo u ratu koje mu je izranjavio i telo i dušu, ali ni mir nije bio mnogo bolji – kaže nam Živka Milutinović.Ratni heroj, kao i većina razočaranih srpskih ratnika, postao je opozicionar u Demokratskoj stranci Ljube Davidovića, koja je zahvaljujući njegovom ugledu dobijala sve izbore u Žarkovu i na Čukarici.
- Deda je duže od deset godina bio predsednik opštine. Zahvaljujući njemu podignuta je crkva u Žarkovu. Ispred nje je i sahranjen kad je umro od muke u prvim danima rata. Kad je video oficire iz Topčidera kako raspasani i bez oružja beže, izašao je i počeo da viče na njih: „Zar se tako bori srpska vojska“. Oficiri su mu prezrivo odgovorili da su oni Jugosloveni. Uveče je umro na kućnom pragu. Srce, koje je izdržalo najstrašnije bojeve, prepuklo je od poniženja i muke – sa suzom u oku seća se Živka Milutinović.
NEPODOBNI BEOGRAĐANI
Unuka Ilije Vlajića bila je prva devojka iz Žarkova koja je završila učiteljski fakultet.
- Kad sam diplomirala 1949. godine, jedne noći na vrata su zalupali oznaši i rekli da se ujutro javim isledniku na Banovom brdu. Ovaj je ponudio da idem u selo Šume da budem učiteljica ili na Goli otok. Celu generaciju mladih učitelja iz Beograda razbacali su po budžacima s kraja na kraj Jugoslavije, a Beograđane su učili neki drugi – s uzdahom kaže Živka Milutinović.
GROB
Živka Milutinović napominje da posle Drugog svetskog rata nije poštovan čak ni grob Ilije Vlajića na starom groblju u porti crkve. – Tu su sahranili drugog pokojnika, a kao uspomena ostao je samo spomenik. Veliko imanje Vlajića je konfiskovano ili nacionalizovano, a otežavajuća okolnost za porodicu bilo je što su potomci junaka, branioca Beograda i domaćina – gorko se seća Živka Milutinović.
Skupi
Najava
Skupi
Još nema oglasa.
ZABORAVLJENI HEROJI: Sam zaustavio ceo austrougarski puk!
Skupi
X
Skupi
-
banebeograd kreirao sadržaj na svom ličnom blogu ZABORAVLJENI HEROJI: Sam zaustavio ceo austrougarski puk!
Pa ipak, niko se od nas ne zapita, niko ne primeti da je takvih "komunističkih aršina", bilo i pre a i posle komunizma.
Uglavnom sve prepisujemo nekakvim ideologijama i režimima. Niko, ama baš niko ne reče : Ovo su Srpska posla, Srpski aršini, Srpska istina, .......
To smo mi Srbi sami sebi skroili kapu. Sami sebe klali, ubijali, nipodaštavali u nekim slučajevima više nego li bilo koji strani okupator. Čak i tada kada nas niko (mada retko) i ne proganja, osvaja, kada se ne ratuje, sasvim smo sposobni da sami sebi zagorčamo na načine na kojima bi nam pozavideli i svi drugi nesrbi!
Skoro da sam siguran da ovoj zemlji ne treba inteligencija, učeni ljudi, patriote, ljudi slobodnog i punog srca u kojem gaji najdublja i najsvetlija osećanja prema svojoj domovini. Kada se to desi, a ovo je jedan od milionskih primera, skoro da čovek mora da se zamisli nad pitanjem:
Da li ova zemlja voli, podržava, ponosi se i diči svojim patriotama ili su sve te patriote sa nekim "rokom važnosti", ravnajući se po tome koja fukara je već sutra zasela na kormilo i vlast ove nam države?
"Veliko imanje Vlajića je konfiskovano ili nacionalizovano, a otežavajuća okolnost za porodicu bilo je što su potomci junaka, branioca Beograda i domaćina – gorko se seća Živka Milutinović."
Citat iz članka koji sasvim dovoljno umnom i pametnom govori kakvi nikada nisu kroz određen vremenski period bili podobni u ovoj zemlji.
Da bude veće zlo, mi smo Srbi i tolika zlopamtila da se neke stvari ne zaboravljaju i kroz potomke i generacije.
Valjda je svako od nas dovoljno dobar, pozitivan, i po vekovnim ukusima vlastodržaca u Srbiji - ako nisi domaćin !?
Kako drugačije razumeti viševekovno uništavanje i destruktuiranje svakog uspešnog Srpskog domaćina?
Ako se vratimo i vekovima unazad, a ne samo na vreme komunizma, o kojeg govori ovaj članak, videćete da su se manje više isto ophodili prema Srpskim sposobnim domaćinima još iz vremena Careva i knezova. Vremena Miloša Obrenovića, Karađorđa,....... su ništa manje imali iste aršine prema domaćinima kojima nisu dopuštali nikakav prosperitet i ako to nisu bili zapravo oni sami.
Da bude još i gore i još žalosnije, umesto zasluđnih se uvek po pravilu uzdigne u nebesa onaj i oni koji to najmanje zaslužuju ili su nečime zaslužili u prošlosti.
Ovako i pod ovakvim aršinima živimo mi Srbi kroz vekove. Uništavajući vredne i uspešne Srpske domaćine u svakom mogućem režimu, stavljamo sve u neku uravnilovku gazeći po rodoljubima i njihovim naslednicima.
Čudimo se zašto nam onda ne krene jednom na bolje? Zašto se domaćin i fukara stavljaju u isti koš? ......... Zašto........???
Bojim se da nikada nećemo saznati ove odgovore na ova pitanja, ma koliko dugo živeli i Srbi i Srpstvo.
Biti domaćin je od vajkada bilo u Srba veliko zlo.
Uglavnom dođu vremenom glasno govorni "golaći", fukare koje nema pas zašta da ujede, razderu se po nekakvim skupovima i postanu omiljeni kod prvo njima sličnih. O čas posla ti "golaći" postanu preko noći vrsni i vrli "domaćini", po grbači sopstvenog naroda. I tako, dan za danom, vremenom za vremenom, smenjivanje "golaća" na kormilu Srba i Srbije, nije ništa niti novo niti neobično.
Uzalud je Karl Marks tobože napisao nekakav manifest o tome da svi trebaju biti u jednom društvu jednaki. To je samo dalo vetra u leđa "golaćima". Malo su i Marks i Engels zakasnili kada smo Srbi u pitanju. Kod nas traje tako nešto još mnogo davno i pre njihovog rođenja. U srba je komunizam postojao od pamtiveka!
Retko ko i shvati poentu one pesme .....Ko bi dole sad je gore.... i sijaset drugih sa sličnom tematikom. Poentu ovih pesama niko ne shvati i razume do kraja i potpuno, dragi moji zemljaci. Šta je tvorac takvih tekstova sa ironijom hteo da kaže, niko ne provali. Ali ipak tvorca znamo da veličamo, a ni neznamo zbog čega? A zar je to važno? Neko je rekao, taj je važan i tu je kraj citata a i mozganja i razmišljanja. Ko sme i da pita više zašto?
I taman, taman kada namirimo, nasitimo, obogatimo sve te "golaće" koji su se našli na vlasti ničim izazvani, mi smo Srbi veoma sposobni da preko noći smaknemo sada već "domaćine" i dovedemo nove "golaće", taman toliko gladne i "domaćinski situirane", stručne, radne,..... da krene ponovo da se ista vrteška okreće u krug. Nikad kraja i nikada da stane ta vrteška nazvana "Vlast".
Nikada da u Srbiji sve "golaće" toliko zasitimo da po nešto ostane i za običnu raju.
Zato će svaki nov "golać", da bi sebi napravio sve zasluge, čak i grobove domaćina pogani i na istome mestu sarani nekog svog zaslužnog "golaća".
Ništa me ne čudi gospođo Milutinović što su i kosti Vašeg oca zamenili nekim novijim skorojevićem, takvi smo Vam mi "Sveti narod - Srbende"!