UCEŠCE LEGIJE U AKCIJAMA U DRUGIM PROVINCIJAMA

U Novim Banovcima je nadjena opeka sa žigom LEG(io) IIII F(lavia) F(idelis) (1) (Klemenc, 1961:22). Autor smatra da je ova opeka izrađena u ciglanama koje je ta legija imala u Burgenae, jer ne postoje indicije da je ova legija ovde garnizonirala.
Verovatno je u drugoj polovini II ili početku III veka boravila u Panoniji. Tamo je zamenjivala odsutnu legiju II Adiutrix i garnizonirala je pre svega u njenom glavnom logoru u Aquincumu. Vreme se može precizirati pre svega na period kada je II Adiutrix učestvovala u Parćanskim ratovima (162-166) ili u vreme Severovih ratova na istoku. (Riterling, RE XII/2, 1545) Na ovo ukazuje čitav niz podataka pre svega epigrafski spomenici. Tu bi trebalo nabrojati oltare dvojice legijskih tribuna kao i spomenik na kome se pominje praefectus castrorum legio IV Flavia (CIL III 3631, 3632, 3463) i centuriona pripadnika ove legije (CIL III 3555). Pored ovih javlja se i čitav niz vojničkih spomenika (CIL III 3537, 3578, 10508, 10518...)
Pored toga se javlja i spomenik u Altinumu na kome se javlja pripadnik IV legije. Tako se može smatrati da je jedna veksilacija učestvovala u odbrani Italije (Ritterling XII/2) (CIL V 2159). Jednom od veksilacija pred kraj III veka komandovao je Traianus Mucianus. Takodje epigrafski natpisi su ostavili traga o vojnicima i centurionima koji su povodom gradjanskih ratova krajem III i početkom IV veka došli u Italiju. Antinum (CILX 6670), Venetrum (CIL X 4874), Eporedia (CIL V 6782, 6783) koji bi se mogli datovati u 312. godinu (?).
Najznačajniji boravak legije van Mezije sigurno se može vezati za Dačke ratove i boravak u Dakiji (2). Ali okončanjem Trajanovih ratova nije prestala da povremeno šalje svoje jedinice na zadatke koje su joj poveravali carevi. Veksilacije su boravile u Dakiji i u vreme Konstantina Velikog verovatno i u drugim trenucima u III veku.

CASTRUM SINGIDUNUM
Kastrum je nastao na zaravni iznad ušća Save i Dunava. Ova lokacija je bila pogodna i strategijski i administrativno jer je nedaleko na zapadu bila i granica provincija. Velika preglednost, raskrsnica puteva, mogućnost prelaza i naravno njegova kontrola imali su presudan značaj. U geografskom pogledu mesto je na razmeđu dveju geografskih područja.
Još uvek ne možemo biti sasvim sigurni kada je podignuto prvo utvrđenje. Bedemi rimskog kastruma su veoma loše sačuvani. Kao verovatno najstariji razoreni su u dugoj istoriji ratova ili sada leže pod zidinama mlađih fortifikacija.
Prvo utvrđenje podignuto je na ovom prostoru krajem I veka naše ere. M. Mirković zastupa mišljenje koje iznosi i M. Garašanin da se prvi logor (praesidium) u Singidunumu osniva još u vreme Lentula 6, 9 ili 11. godine. Za ovo mišljenje još uvek ne postoje pouzdani arheološki dokazi. Ipak registrovani su mogući ostaci praesidia (?) sa jarkom (fossa) na prostoru današnje Knez Mihajlove ulice kod broja 30. Da li je ovde garnizonirala neka od legija ostaje otvoreno pitanje jer nema dokaza ni u istorijskim izvorima ni u arheološkom materijalu. Strateška pozicija Singidunuma je takva da zahteva vojnu posadu koja bi kontrolisala u najmanju ruku komunikacije. Ovu tvrdnju u dobroj meri podržava činjenica da u kasnijim izvorima Singidunum ima reputaciju prvog grada koji su Rimljani podigli u Podunavlju. (1) Delimično ovu tvrdnju potvrdjuje i arheološki materijal pre svega sa beogradskih nekroppola koje daju materijal iz prve polovine I veka naše ere.Ono što danas predstavlja problem jeste u neku ruku upravo to što je kastrum lociran na izuzetnom strateškom mestu. To je uzrokovalo da se na istom mestu podižu i kasnije fortifikacije tako da ssu ostaci rimskog utvrdjenja ili u potpunosti negirani, ili su inkorporirani u kasnije gradjevine. Samim tim ostaci iz rimskog perioda su većim delom uništeni ili oštećeni.
Po rezultatima istraživanja logor je u prvo vreme bio opasan zemljanim bedemima i palisadnom ogradom (2). Pravi bedemi od kamena podignuti su nešto kasnije, po svoj prilici početkom II veka u vreme Hadrijana. Podizanje ovog utvrdjenja može se datovati najpre preko spolije koja je iskorišćena u njegovom podizanju. Ovo je bilo ono pravo utvrđenje moćne legije ojačano kulama i stalnom posadom. Bedemi su podignuti u tehnici opus quadratum. Tragovi ovih bedema se još mogu videti inkorporirani u kasnije bedema (3). Ispred bedema su postojali špicasti rovovi sa koso zasečenim stranama. Kapije su branjene sa po dve bočno postavljene kule. Unutrašnjost logora nije dovoljno ispitana ali dosada poznati podaci govore u prilog pretpostavci da je unutrašnja organizacija logora bila standardna za sve tipove rimskih vojnih logora.
POLOŽAJ
Rimski kastrum je pouzdano lokalizovan na prostoru Gornjeg grada i delu parka Kalemegdan do današnje Pariske ulice. Utvrđenje je trapezaste osnove dimenzija 500 X 330 m (severozapadna strana odnosno 380 m jugoistočna strana). Zahvatao je ceo sadašnji Gornji grad Beogradske tvrđave i veći deo parka Kalemegdan do današnje Pariske ulice. Površina fortifikacije iznosi oko 18 ha. Ali pored ove osnovne fortifikacione celine (izdignute na bregu) javlja se još jedna sekundarna koju su činila dva bočna bedema. Oni su se spuštali niz padinu ka Dunavu i branili su prostor u priobalju utvrđenja.
To je upravo rimski kastrum u kojem će u narednim vekovima garnizonirati Legija IV Flavija. Bilo je važno vojno uporište u zoni severne granice carstva. Rimsko utvrđenje je kontinuirano postojalo sve do početka seobe naroda kada je stradalo. Prvo je pretrpelo pustošenje prilikom najezde Gota a konačno je stradalo sa dolaskom Huna 441. godine kada je bilo potpuno razoreno. Obnovljeno je u pravom smislu tek sa dolaskom Justinijana na vlast početkom VI veka. U ovom periodu je imalo još veći značaj jer je bilo neprestano izloženo napadima Avara i Slovena, koji ga čak i privremeno osvajaju 582. godine. Antički Singidunum je konačno razaranje doživeo u drugoj deceniji VI veka. To je ujedno bio i kraj rimskog limesa.

BEDEMI
Ostaci antičkog kastruma otkriveni su do sada samo u tragovima na više mesta. Najbolje očuvani delovi antičkog bedema otkriveni su ispod severozapadnog bedema Gornjeg grada i u strukturi zidne mase eskarpe i spoljnog srednjevekovnog severoistočnog bedema.
Ipak put do lokalizovanja bedema nije bio nimalo lak. Prvi put rimski bedemi su otkriveni prilikom istraživanja 1942/43. godine. Prilikom istraživanj srednjovekovnog bedema je na potezu od pravougaone kule do Defterdareve kule je otkriven beem radjen u tehnici opsu quadratum. Veličina kvadera ugradjenih u ovaj bedem je varirala, ali je predstavljala jednu izuzetno kompaktno uklopljenu celinu. Kvaderi su ležali na temeljnoj stopi dubokoj 1,30 m. Gornji deo temeljne stope završava se redom kvadera koji predstavlja sokl bedema širine 0,20 m. Temeljna stopa nije u potpunosti radjena od lomljenog kamena, već je bilo islučajeva da su kavderi polagani direktno na zdravicu. Istim istraživanjima konstatovan je i špicasti rov (spitzgraben) koji je mestimično ukopan u živu stenu .
1968. godine prilikom čišćenja korova i šuta sa eskarpe severoistočnog srednovekovnog bedema sslučajno su otkriveni ostaci dela severoistočnog bedema sa ostacima jedne kule. Konstatovana je dužina od 15,6 m bedema od čega je nakulu otpadalo 7,9 m. Ovde je takodje konstatovana temeljna stopa. Ukupna očuvana visina bedema je od početka temelja 2,45 m. Ovde je očuvan samo jedan red kvadera, dok su na delu bedema severozapadno od kule bilo očuvana četiri reda kvadera. S obzirom da je kula na ovom bedemu samo delimično očuvana tako da joj se oblik ne može odrediti. Kako je kula u odnosu na bedem isturena, D. Bojović pretpostavlja da je kula bila četvorougaona. Širina kule je po pravcu bedema 4,25 m, dok je debljina jugoistočnog i severozapadnog zida 1,80 m. Kula je u potpunosti zidana kamenom, kao i očuvani deo bedema. Kvaderi su očuvani samo na severozapanom zidu dok je jugoistočni zid bio razrušen čak i u delu temeljne stope.
U istraživanjima M. Hadži - Pešić iz 1971. godine na prostoru Unutrašnjeg utvrdjenja, neposredno pored izlazne kapije za Donji grad otkrivene su dve rimske kule u intaktnom sloju (!) kao i deo bedema locran nešto jugozapadnije od otkrivenih kula. Ipak kule su bile u većoj meri oštećene i širina zidove je varirala od 1,70-1,80 m. Sokl ovih kula je izbačen još za 0,10 m. Spoljno i unutrašnje lice obe kule bilo je zidano kvaderima.
Prilikom istraživanja M. Popovića 1973. godine prvi put su otkriveni i ostaci severozapadnog bedema na prostoru od pravougaone kule do Dizdareve kule. Na ovom sektoru na bedemu su očuvana i po četiri reda kvadera. Tada je otkrivena kula na spoju severoistočnog i severozapadnog bedema.
Deo ugaone kule antičkog utvrđenja koja se nalazila na spoju ova dva bedemska platna, nađen je ispod severne (Dizdareve) kule u Gornjem gradu. Ostaci rimske kule otkriveni su izmedju eskarpe Dizdareve kule i same kule, koja se većim delom nalazi ispod temelja srednjevekovne Dizdareve kule. Od kule je očuvana samo temeljan zona. Mestimično je samo očuvan prvi red kvadera koji je u odnosu na sokl uvučen 0,10 m. Očigledno je da je temeljna zona nivelisana redom kvadera ispod koga je sitan kamen, kao i ispod bedema kastruma. Dužina prednje otkrive strane kule je 9 m. Na tom mestu je otkriven i deo bedema koji se spuštao prema Donjem gradu i obali Dunava. Ukupna dužina ovog dela bedema je 3,5 m, a širina je 1,90 m. Bedem je u gradjevinskoj vezi sa kulom i odvaja se na 3,80 m od njenog severoistočnog ugla (praktično sa sredine kule). Oba lica su gradjena kvaderima, dok je unutrašnjost ispunjena trpancem
Iste godine su vršena i istraživanja na Malom Kalemegdanu, jugoistočno od paviljona "Cvijeta Zuzorić" u neposrednoj ulici Tadeuša Košćušćkog. Tada je prvi put potvrdjeno da se logor prostire i na Malom i Velikom Kalemegdanu. Konstatovana je temeljna zona bedema, zidana lomljenim kamenom. Širina ovog dela stope bedema je svega 1,20 m. Ispred otkrivene temeljne zone ovog bedema konstatovan je i špicasti rov sa duplim ukopom ukopan u zdravicu. Njegova širina je 2,4 m, a dubina 1,4 m. Rastojanje izmedju ukopanih vrhova špicastog rova je 1,7 m. Na ovom sektoru su otkriveni i ostaci tri drvena stuba u raspadajućem stanju, koji odstupa od pravca prostiranja bedema. Bili su postavljeni na rastojanju od 1 m, dok im je prečnik bio 0,25 m. Pretpostavlja se da su to ostaci (palisade) prvobitnog zemljanog utvrdjenja. Rov koji je štitio i ovo utvrdjenje očigledno je zadržan kada su palisade zamenili kameni bedemi.
Još je Unwerzagt izneo pertpostavku da je plato Gronjeg grada obuhvatala praetentura logora. Ako se po šablonu podizanja logora uzima da je praetentura dva puta preneta po dužoj strani kastruma onda bi bedem morao ići pravcem današnje Pariske ulice. Dugotrajnim istraživanjima otkriveni su i ostaci četvrtog, jugoistočnog bedema. Na njegovoj trasi leži zgrada biblioteke grada Beograda. Tu je do sada otkriven deo bedema sa dve kule, od kojih jedna verovatno pripada Južnoj kapiji rimskog kastruma. Ova kapija se nalazi na pravcu antičke komunikacije čija se trasa poklapa sa savremenom Ulicom Kneza Mihaila. Sve ovo je upotpunilo prostornu sliku antičke fortifikacije i konačno omogućilo restituciju njegove osnove.
U produžetku severozapadnog bedema, prema padini lokalizovani su tragovi temelja severne kapije kastruma. Ova kapija je bila branjena sa dve uvučene kule kvadratnih osnova. Takođe utvrđena je i trasa zida koji je zatvarao utvrđenje prema jugozapadu. To je urađeno na osnovu tragova koji su pouzdano lokalizovani samo na jednom mestu ispod sadašnjeg savskog šetališta. Potrebno je napomenuti da se svi delovi fortifikacije koji su do sada pomenuti odnose na rimski kastrum IV Flavijeve legije, a da za sada nisu uočeni tragovi bedema ili obnove koja bi se vezala za Justinijanovo vreme i VI vek (što je direktno potvrđeno u istorijskim izvorima).
Pored bedema na Malom Kalemegadnu otkriveni su i ostaci rimskog kolektora u dužini od 24 m. Kolektor je zidan lomljenim kamenom sa ojačaanjem u gornjem delu na kome je ravan svod od velikih kamenih ploča dužine 1m. Pravac pružanja mu je isti kao i bedemu kastruma, od koga je udaljen 8 m pravcem severozapad-jugoistok Kolketor je izlazio iz kastruma u civilno naselje. Na ovo upućuje "koleno" odakle se unutrašnjost povećava. Do ovog mesta visina kolektora iznosi 0,9 m, a dalje je 1,30 m. Širina kolektora je konstantna na 0,5 m. Uneposrednoj blizini kolena otkriven je ulivni kanal dimenzija 0,2 x 0,35 m. Dužina ovog sporednog kanala je 3,8 m.
Utvrdjenje je u celini podignuto od krečnjačkih kvadera iz Tašmajdanskog kamenoloma. Bedemi su kao i kule podizani tako što bi od kvadera podizali oba lica, a zatim bi unutrašnjost bila ispunjavana lomljenim kamenom a delimično i fragmentovanim opekama. Kvaderi su bili fugovani malterom sa dossta tucane opeke u svom sastavu. Veći deo bedema ima temeljnu stopu koja je bila zidana od lomljenog kamen, mada je pokazano da je mestimično kamen bio postavljan i na zdravicu. Ne postoje parametri na osnovu kojih bi se mogla odrediti visina bedema. Parametri na osnovu kojih se može odrediti širina bedema oskudni su. Samo se za severozapadni bedem može utvrditi da je bio širok 2,3 m. Bedem koji se odvaja u pravcu Donjeg grada je širine oko 1,9 m. Širina severoistočnog bedema je špekulativna i može se odredjivati samo na osnovu širine temeljne stope koja iznosi svega 1,2 m.

UNUTRAŠNJOST
Unutrašnjost kastruma je slabo poznata. U istraživanjima M. Popovića 1973. godine otkriveni su zidovi gradjevina zidani lomljenim kamenom. Jedan od zidova prati pravac pružanja bedema. Neposredno uz zid otkrivena je i delimično kalotasta zemljana peć.
Prema svemu gore navedenom konačne dimenzije utvrdjenja iznosile bi 500 x 315 m. To bi značilo površinu od 157.000 kvadratnih metara.
Kastrum u Singidunumu je uništen kao sedište jedne legije u Hunskoj najezdi 441. Godine. Tada je mogla i Legio IV Flavia prestati da postoji. Ona se više nigde ne spominje.
Ostaci rimskog kastruma pružili su najmanje mogućnosti da budu prezentovani. Deo bedema građen u tehnici opus quadratum prikazan je kao isečak u okviru eskarpe srednjevekovnog severoistočnog bedema Gornjeg grada. I deo susednog bedema na severozapadnoj strani sa očuvana dva reda kvadera prezentovan je u dužini od oko 100 m ispod temelja srednjevekovnog bedemskog platna.

KASNOANTIČKO UTVRĐENJE
Posle hunske najezde Singidunum je nekoliko godina ostao pust. Područje grada i šira okolina bili su izloženi varvarima. Goti, Gepidi i Heruli bili su nastanjeni u okolini, sve do dolaska Teodorihove vojske koja je priključila grad svojoj državi. Grad je u ovom periodu bio delimi;no obnavljan, ali uglavnom je bio u ruševinama, kada je obnovljen tokom justinijanovog utvrdjivanja limesa u VI veku. Za taj period ne znamo koje su jedinice ovde garniozonirale, malo je nalaza koji bi se mogli vezati za vojsku. Dunav i limes koji je još od ranije samo simbolično vršio funkciju koja mu je namenjena, već u ovom trenutku nisu predstavljali ozbiljnu prepreku varvarima koji su se ustremljivali na Carstvo. Zato nije ni čudno što je poklekao pred najezdom varvara pre svega Slovena i Avara.

Defanzivno oružje

U uslovima sve efikasnijeg dejstva i razvoja ofanzivnog oružja trupe su veliku pažnju morale posvetiti svojoj zaštiti. Stoga je defanzivno oružje moglo često biti od velike važnosti ne samo po zaštitu vojnika već i po njihov moral na bojnom polju. Nedostatak adekvatne zaštite bio je u kasnoj antici jedan od uzroka mnogih poraza rimske vojske koja je prema Vegeciju usled nedostatka discipline počela da odbacuje nošenje defanzivnog oružja. Time je izloživši se neprijateljskom oružju stavila sebe u tešku poziciju, povećavajući svoje gubitke što je dovodilo do panike u njenim redovima i razbijanja formacija.
Ipak u vreme ranog carstva i u periodu do kraja III veka vojska je poklanjala zasluženu pažnju svojoj zaštiti što se ogleda u velikom broju nalaza koji se odnose na ovaj tip oružja.

Za zaštu glave je služila kaciga - šlem (cassis) po pravilu od metala (bronza i gvoždje) (1) koji je mogao biti ukrašen perjanicom ili pramenovima konjske dlake (crista). Medjutim postojali su i drugi tipovi zaštitnih sredstava kao što je kaciga od kože (galea), ne tako efikasni, ali koji su davali glavi bitno veću pokretljivost. Na maršu se nosio o remenu koji je visio oko vrata najverovatnije na desnoj strani grudi. Za sada ne posedujemo nijedan nalaz šlema sa područja Beograda.
Drugo veoma važno sredstvo odbrane bio je štit (scutum). Veći deo štita je bio od drveta presvučenog kožom i okovan po ivicama. Glavni deo štita koji je trebalo da izdrži udarce je metalno ispupčenje koje se nalazilo na sredini (umbo). Na području Beograda otkriveni su ostaci dva štita - dva umba sa ispupčenjem kalotastog oblika. Oba primerkaa pripadaju verovatno legionarskim konveksnim štitovima pravougaonog oblika. Medjutim prema mišljenju M. Vujovića to i ne mora biti slučaj jer se ne može primetiti uobičajeno zakrivljenje kod jednog, a zbog oštećenja i korozije drugog. Oba ova nalaza datovani su u prvu polovinu III veka.Nalazi potiču sa Donjeg grada na Kalemegdanu (canabae legionis).
Oklop (lorica) je jedna od karakteristika uredjenih vojski. Kod Rimljana se javlja više tipova u zavisnosti od vrednosti i efikasnosti. Lančani oklop (lorica hamata), ljuspasti oklop (lorica squamata), oklop od metalnih obruča - segmenata (lorica segmentata). Javlja se kao vrsta i muskulaturni oklop, ali ga u ovom kontekstu ne vredi pominjati pošto kod nas talvih nalaza nema, a karakteritičan je prvenstveno za osobe na izuzetno visokim položajima kao što su imperatori. Svedočenje o segmentnim oklopima imamo posebno na Trajanovom stubu gde se prikazuje kao oklop koji je karakterističan za legijske jedinice.
Kao primer nalaza imamo upravo drugi tip oklopa (lorica squamata) pronadjen na beogradskoj tvrdjavi. Na velikom Kalemegdanu na prostoru jugoistočnog dela kastruma (sonda 1, blok 6) otkriveno je 11 pločica od bakarne legure od kojih su neke još bile vezane žicom. Svaka od pločica je perforirana na 5 mesta po 2 sa strane i jedna veća izmedju njih. Dok su male služile da se pločice vežu jedna za drugu dotle je velika služila da se ceo oklop učvrsti za neku grublju tkaninu ili kožu. (Crnobrnja, Krunić 1997.) Pločice su pravougaone forme sa polukružno opsečenim ili zarubljenim donjim krajem. Ovaj nalaz bi se mogao opredeliti kao Grolerov tip III (Vujović, 1998). Analogije postoje kod Vidovgrada, Straubinga i Newsteada koji se mogu datovati u period 98-100 kao i nalaz sa beogradske tvrdjave. Oklop je datovan prema nalazu novca Nerve i emajlirane fibule u obliku krčaga. (Bojović, 1983 & 1978) Prednost ovog oklopa je da se mogao lako popraviti i da za to nije bila potrebna veća radionica. Oštećeni deo lako se mogao zaneniti. Ovaj deo oklopa je karakterističan za auksilijarnu pešadiju i konjicu čime se ove jedinice jasno odvajaju od klasične legionarske pešadije.
Ispod oklopa je nošen kožni pojas (cingulum) ukrašen raznim okovima i ukrasima koji su bili znak vojničkog staleža. Pored njega nošeni su na nogama nazuvci (ocreae). Ipak za sada ne posedujemo nalaze ovog tipa na teirtoriji Singidunuma.
Kao poseban primerak oklopa treba istaći pektoralnu ploču otkrivenu u Ritopeku. Pektoral je trapezoidnog oblika i izradjen je od mesinganog lima. Gornja ivica koja u principu prati vratni izrez lučno je isečena. Na bočnim stranama su po tri dugmeta koja su imala funkciju spojnica sa podlogom oklopa. Gornja površina dugmadi ukrašena je tehnikom emajla. Pojedine površine oklopa su prevučene belom legurom cinka i bakra kako bi se stekao utisak da je pektoral posrebren. Sve predstave su izradjene u visokom reljefu. Prema tumačenju I. Popović prikazano je sedam božanstava od kojih centralno mesto zauzima predstava Marsa Ultora sa oružjem. Ispod Marsove predstave prikazana je borba dva ratnika, kao i predstava bika - simbola VII Claudijeve legije. Na Donjem desnom rubu je otkriven natpis AVR(elivs) HERCVLANVS; a na veksilumu: [LE]G(io) VII C(lavdia) / [LE]G(atvs) AVGVSTIS, a na gornjem rubu sa zadnje strane MARTINIANVS F(ecit) XX. Očigledno je da je na osnovu natpisa i predstave bika da je pektoral pripadao oficiru najvišeg ranga legije VII Claudia. I. Popović je celu reljefnu kompoziciju, kao i scenu borbe povezala sa učešćem Legio VII Claudia u sukobu izmedju Galijena i Ingenuusa, kao i njihovom bitkom kod Murse 258-259. godine.

KERAMIČKI NALAZI IZ KASTRUMA SINGIDUNUM

Legionarska i uopšte vojnička keramika nije bila predmet istraživanja u dovoljnoj meri da bi se u potpunosti moglo diskutovati o njoj kao odvojenom pojmu. Za sada sa sigurnošću možem otvrditi da je vojska bila važan potrošač svih keramičkih posuda, kao i to da je imala posebne potrebe i prohteve kada je keramika bila u pitaknju. Na nivou sadašnjih istraživanja još uvek se ne može, a verovatno će tako ostati i u budućnosti razdvojiti vojnička keramika od civilne. Vojska je jednostavno u velikom broju slučajeva koristila lokalnu keramičku ponudu. Samo u posebnim slučajevima kada su u pitanju bila velika i stalna pomeranja jedinica možemo tvrditi da je dolazilo do promene lokalnih trgovačkih puteva i da je dolazilo do stvaranja ruta kojima je uvožena keramika na koju su vojnici jednostavno navikli na prostorima ranijeg garnizoniranja.
Problem koji se javlja kod istraživanja na polju vojničke keramike je nedovoljna publikovanost materijala. Drugi problem je to što se materijal publikuje samo delimično. Za područje legijskog utvrdjenja u Beogradu sistematski je publikovana uglavnom samo trpezna keramika i mortarijumi što još uvek ne daje dovoljno jasnu sliku o vojničkoj keramici. Naravno što se tiče posudja mora se pretpostaviti da nije korišćeno samo ono od keramike. Pre svega treba uzeti u obzir kotliće koji su bili izrađeni od metala. Iako nemamo direktnih nalaza ovog tipa, može se vezati jedan sasvim druge prirode. Nalaz ostave novca iz ulice Cara Uroša je bio pohranjen u jedan ovakav kotlić sa namenskim poklopcem. Upotreba metalnog posudja pre svega kotlova za spremanje hrane je normalno iz više razloga: daleko su praktičniji i lakši za nošenje, nisu tako neotporni na udare kao keramika koja bi lomila na terenu ili maršu pri i najmanjim nezgodama, a u slučaju krajnje potrebe, naravno moglo je biti i izvor metala za popravke ili izradu oružja u privremenim kovačnicama.
Ni jedan tip keramike trenutno ne može sa sigurnošću da se atribuira kao vojnička. Ipak najnovija istraživanja ukazuju na to da je pre svega glazirana keramika, a delimično i terra sigillatta bila pre svega u posedu vojnika ili veterana. Nalazi gledjosane keramike u ranocarskom periodu, a posebno u kasnoj antici ukazuju na vojsku kao primarnog potrošača. Takodje prema mišljenju T. Cvjetićanin vojska je u kasnoj antici i proizvodila gledjosanu keramiku. Ovo još uvek ostaje u domenu teorije, ali nadamo se da će kada gore pomenuti problemi budu rešeni i rešenje ovog problema biti nametnuto samo po sebi.
Paralele bar u materijalu koji je publikovan delimično postoje bar što se tiče crvenopečene keramike, a to se pre svega odnosi na logor u Vindonisi. Ipak keramika u Vindonisi je u nešto ranijim slojevima do kraja I veka, te se sve razlike uglavnom i baziraju na tome. Odnosi formi, kao i kvalitet keramike su u osnovi isti.

LEGIJE U MEZIJI U I VEKU
* * *

Sam početak Tiberijeve vladavine označava osnivanje provincije Mezije (oko 15. godine) (1). Ona ce formalno ostati pod upravom namesnika provincije Makedonije sa Ahajom sve do 45. kada ce i stvarno biti izdvojena kao posebna provincija. U sklopu organizacije nove provincije Tiberije sa mezijskim legijama počinje izgradnju puta oko 30. god (2). NJegov naslednik Klaudije nastavice izgradnju puteva i vrsice popravke sve u cilju priprema za nove ratove.
U vreme imperatora Nerona (54-68.) pocinju veci varvarski upadi sa leve obale. 67/68. varvari uspesno upadaju u Meziju i pustoše je. Oslanjajuci se na taj uspeh oni ce to opet pokusati sledece zime preko zaledenog Dunava, ali ovaj put Rimljani se uspesno odupiru potpomognute sa novopridoslom legio III Gallica koja je te godine privremeno došla da pojaca posadu (3).
U sledecih godinu i po dana (68-69.) dolazi do vojne krize koja se neizbežno odrazila i na dunavski limes. Smenjuju se tri imperatora: Galba, Oton i Vitelije. Posle Galbine smrti 69. godine vojska napušta Podunavlje i odlazi u Italiju kako bi uzela ucešce u ratu. Ona prvo polazi u pomoc Otonu koga su priznale za cara. Ali kako Oton nije sacekao ove trupe bio je porazen kod Bedrijaka nakon cega je izvrsio samoubistvo. Ilirska vojska posle njegove smrti u aprilu prelazi na Vitelijevu stranu. Na kratko trupe su se vratile u svoje logore na limesu. Medutim jos iste godine ponovo se upucuju u Italiju da bi se ovaj put pridruzile Vespazijanu, koji je proglasen za imperatora u Aleksandriji. Od panonskih trupa priznat je na skupu legija u logoru u Poetoviu (4). U Severnoj Italiji, isto kod Bedrijaka su ove panonske i mezijske Vespazijanove trupe porazile Vitelijeve germanske legije. Ilirske trupe pod Antoninom Primom (Antoninus Primus) odmah su na juris zauzele Rim u kome je Vitelije ubijen. To je bio prvi put da je vojska iz Ilirije na presto postavila svog pretendenta.
Ovaj gradanski rat negativno se odrazio na sigurnost granice koja je u jednom trenutku cak ostala bez zastite. Vojni komandanti pokusali su izbeci opasnosti od varvara sklapajuci sporazum sa njihovim vodama (5), pa cak ih i primajuci u vojsku. Ovi potezi nisu dali sigurnost granici. Invaziju varvara suzbio je vojskovoda Mucijan koji je tada prolazio iz Sirije za Italiju sa legio VI Ferrata. Da nije bilo njega i njegovih trupa mezijski logori bi pali u ruke varvara, a granica bi bila potpuno opustosena (6).
Osamdesetih godina I veka u prvi plan ponovo izbija opasnost na severoistoku. Dacka kraljevina je ponovo ojacala. Energicni Decebal je izdigao vojnu moc svoje drzave i postao pretnja Rimu. Istovremeno podunavskim oblastima pocinju da prete Markomani, a iz Besarabije ka Podunavlju krecu Sarmati i Roksolani. Domicijan je primoran da grupise velike snage u Podunavlju. Oni iznenada prodiru u Meziju 86. Vojska Opija Sabina (Oppio Sabino) koja im se nasla na putu biva zbrisana. Tada je unistena i legio V Alaudae. Rimske trupe pod legatom Vetonijanom (Vettonianus) uspeva da potisne Dacane iz Mezije. Planira se velika ofanziva koja zavrsava katastrofom. Vojskovoda Fisk (Praefectus praetorio Cornelius Fiscus) koji je 86. krenuo u pohod gine, a trupe bivaju unistene od Dacana. Domicijan zato vrsi pregrupisavanje trupa na cije celo stavlja namesnika Moesiae Superior Julijana. Ova vojska ima uspeha, ali je on skoro anuliran pobunom Kvada, Markomana i Jaziga. Rat se rasplamsao duz citavog toka Dunava (7). Sa Decebalom je sklopljen mir 89. u raty u kome su Rimljani zvanicno odneli pobedu. Ali i pored toga oni su morali da placaju Dacanima godisnji danak. Rat sa Suebima (8) i Sarmatima je nastavljen. U Meziji se prikuplja cetiri, a mozda i pet legija (9). U Panoniji dolazi do jos vecih sukoba. Oni pocinju maja 92. i traju do juna 93. Zato se i panonskom Podunavlju grupise pet legija: legio I Adiutrix, legio II Adiutrix, legio XIII Gemina, legio XIV Gemina, legio XV Appolinaris (10). Teske borbe nanele su velike gubitke Rimljanima, ali su na kraju uspeli da pobede. Ovaj rat se vodio na rimskoj teritoriji s obzirom da su varvari presli Dunav. O zestini borbi govori i cinjenica da je cela legio XXI Rapax unistena sa svojim zapovednikom.
Ovi ratovi imali su visestruke posledice. Pokazalo se da je tesko drzati sjedinjenu komandu od usca Save (ili jos zapadnije - od zapadnog Srema) do Crnog mora. Zato je 86. doslo do podele na dve provincije: Gornju Meziju (Moesia Superior) i Donju Meziju (Moesia Inferior). Legije su u teskim borbama bile desetkovane, a odbrana oslabljena. To ce uticati da kasnije Trajan poveca broj auksilijarnih logora, a sam Domicijan je nakon okoncanih operacija naredio popravke. Putevi i utvrdenja su popravljani 93. pod upravom namesnika Pompeja Longina (Aemilianus Cicatrcule Pompeius Longinus). Radove su izvrsile legije II Adiutrix i VII Claudia.
Situacija koja se javlja posle Trajanovih ratova kada u Gornjoj Meziji ostaju samo dve legije kao stalna posada ostaće do kraja antike. Dolaziće samo povremeno do pomeranja pomoćnih jedinica, ali posle reorganizacije vojske krajem III veka i ustanovljenjem limitanea cela situacija će ostati statična kada su pitanju pogranične jedinice.
Sam Singidunum je bio posednut još od sredine I veka. To je potvrdjeno arheološkim izvorima koji su prva dva horizonta stanovanja datirali u period izmedju 46 - 69. godine. Prema D. Bojoviću (Bojović, 1988.) u ovo vreme u Singidunumu je garnizonirala legija VIII Augusta koja je ujedno i prva podigla sebi logor na Kalemegdanu. Ovu tvrdnju donekle opovrgavaju novija istraživanja (Ivanišević, V. & Nikolić Djordjević, S. 1997.). Takodje isti autor navodi da je moguće da su jedinice ove legije ponovo boravile u Singidunumu u vreme Serdičkog rata (Bellum Serdicense) oko 261. godine.

Kada se govori o rimskoj državi skoro svaka tema koja se pokrene polako će se svesti na vojsku. Ona je glavni stub države, pokretač tehnologije, ekonomije, gradjevinarstva i konačno glavna zaštita.
Legije su u provincijama glavni nosilac romanizacije. Takva je situacija i sa IV Flavijevom legijom. Ova jedinica je proučavana već dugo vremena, ali nikada saznanja o njoj nisu sistematizovana na jednom mestu. Ovaj rad ima takvu tendenciju. Medjutim zbog niza problema koji se javljaju kao što su nedostatak i nedorečenost pomena u istorijskim izvorima i nedovoljna publikovanost arheoloških istraživanja sve teme vezane za ovu legiju ostaju mahom otvorene.
IV legija nosila je mnogo epiteta od kojih je naravno najpoynatiji onaj Felix, ali to nikako nije bio i jedini koji je nosila. Tako se sreće vojnik legije IV Flavia Maximiana što se može povezati verovatno sa Maksiminom Tračaninom (Maximinus Trax). Na natpisima se pominje i kao Galijena (Galiaena) i u ovom slučaju po aktuelnom caru (CIL III 8148). Ovaj natpis koji su postavili vojnici iz Ilirije je pouzdano datovan imenima konzula u 196. godinu. Takodje na ranijim spomenicima javlja se i kao IV Flavia Severiana Alexandrina.
Želja mi je da prikažem IV Flavijevu legiju u kako u opštem kontekstu tako i po pojedinim temama koje su se javile u toku istraživanja. Pored legije kao najveće formacije u rimskoj vojsci, i svega onoga na šta je ona uticala i šta je ostavrila, želja mi je da predstavim i život vojnika kao i one koji su nam ostali na razne načine poznati.

LEGIO IV FLAVIA U DAKIJI

Legija je neosporno učestvovala u oba dačka rata 101-102 i kasnije 105-106. Ne znamo ništa o njenom učešću u vojnim operacijama i doprinosu Trajanovoj pobedi. Ne znamo za detalje, niti bilo šta o rezultatima koje je postigla u ratnim operacijama. Ne može se isključiti ni da su neki od prikaza sa Trajanovog stuba vezani za dejstva ove jedinice, ali kako nema simbola vezanih za legiju ništa se ne može utvrditi. Takodje ne znamo ništa ni o njenim gubicima.
Po završetku operacija po svemu sudeći je imala zadatak da ostane neko vreme kao okupaciona posada. Takva situacija je bila verovatno sve do stvaranja provincije Dakije (107. godine). Kao logor na novoosvojenoj teritoriji odredjena joj je Sarmizegetusa (1). Ipak Riterling (2) smatra da je i posle zvaničnog napuštanja Dakije jedna veksilacija IV Flavije ostala u Apulumu do za sada pouzdano ne utvrdjenog trenutka. Sve ovo potvrdjuje obilje materijala sa njenim oznakama u periodu formiranja nove provincije. Takodje postoje mišljenja da je garnizonirala i u delu rumunskog Banata (logori u Surduku i Berzoviji) (Kondić, 1974) ali zato ne postoje pouzdaniji dokazi. Glodariu takodje navodi da je castrum u Berzoviji bio zemljani veličine 490 x 410 m.
Stoji mišljenje da je ostala u Dakiji sve do 118/119. kada je po dolasku Hadrijana na vlast vraćena u Meziju i to konačno pouzdano u Singidunum kao stalni logor.
Osvajanje Dakije izvršilo je primetan uticaj na situaciju u Gornjoj Meziji. Prvenstveno u tome što su mezijske jedinice duže vremena boravile van svojih matičnih logora. To nije više bilo presudno za opstanak provincije s obzirom da je glavni neprijatelj u tom trenutku nestao. Stoga je i realno pretpostaviti da je bar deo IV Flavia neko vreme bila kao posada u novoosnovanoj provinciji. Syme (Syme, 1928) navodi da se prvi garnizon u Dakiji sastojao od tri legije: I Adiutrix, IV Flavia i XIII Gemina. Ipak teško je pretpostaviti da su cele jedinice (i VII Claudia 114. učestvuje u Parćanskom ratu) kasnije nastavile da borave van provincije Mezije. Kako je IV Flavia tek kasnije prebačena nazad u Meziju (Singidunum) u ovom trenutku bi Mezija ostala bez posade. Ovo je i pored pada Dakije nezamislivo jer opasnost od drugih varvara pa i samih još neumirenih Dačana nije u potpunosti prestala. Stoga je realnije govoriti o veksilacijama koje su krenule na bojišta dok su obe legije verovatno zadržale svoje logore i manju posadu u starim logorima.
Rasprava stoji na osnovu interpretacije jednog epigrafskog spomenika iz Sarmizegetuse (3) nakome se spominje exercitator equitum singulariorum u službi carskog namesnika Avidiusa Nigrinusa. (Syme, R) Premerštajn je po uverenju M. Mirković (Mirković, 1968:30) dokazao kako se radi o prokonzulu Dakije koji je bio na ovoj funkciji u periodu 112-115. kao i da je ova legija u to vreme bila stacionirana u Dakiji. Kako je Mezija i dalje bila pod upravnikom konzularnog ranga (a koji drži komandu nad dve legije) nije realno prihvatiti da je cela legija otišla pod komandu dačkog prokonzula. Najverovatnije se radi samo o veksilacijama koje su za prvom trenutku ostale kako okupacione snage u novoosnovanoj Dakiji.
Konačno IV Flavijeva je i nakon potpunog napuštanja Dakije ponovo boravila na ovom tlu. Postoje indicije da je to bilo u dva navrata. Prvi put tokom III veka, a kasnije i u vreme cara Konstantina I.

DRUGI LOGORI U KOJIMA JE LEGIJA GARNIZONIRALA

Legija je u svojim akcijama kako u drugim provincijama, tako i na redovnoj zaštiti Mezije garnizonirala u više utvrdenja u kojima je ostavila materijalne tragove svoga boravka i rada.
Interesantno je pratiti sva mesta na kojima su otkriveni tragovi ove legije. Tu prvenstveno mislima na signirane opeke. Opeke sa zigom ove legije javljaju se na skoro celoj dužini našeg dela limesa i to u obe provincije: Gornjoj Meziji i Donjoj Panoniji. Tako se u literaturi srecu podaci za Donju Panoniju: opeke su locirane u Taurunumu (1) i Novim Banovcima (Burgenae) (2).
U te gradove spadaju Viminacium, Margum, kao i logori u provincijama Dakija i Donja Panonija. O privremenim logorima na ratnim pohodima ne znamo ništa.
Istraživači su na Boljetinu našli opeke sa zigom LEG IIII FF CVPP(is). Sloj u kome su nadjene nije stariji od Domicijanovog vremena. Poznato je još od ranije da je jedna veksilacija garniozonirala u Cupama, ali za sada je ova opeka najbolji dokaz da se radi o stalnoj posadi. Na osnovu ovoga moze se zakljuciti da je mozda od trenutka dolaska legije u Meziju ovde bila stalno jedna jedinica iz sastava legije. Najveca kolicina opeka sa LEGIIIIFF javlja se pre Hadrijana mada se javlja i u kasnijim periodima.
Može se pretpostaviti da je legija u kasnijem periodu najverovatnije pred kraj III a skoro sigurno u prvoj polovini IV veka bila deljena prema teritoriji koju kontroliše. To znači da je postojala mogućnost podele komande kao i čitav niz specifičnosti koje nosi sa sobom ovakva podela. Na ovo posebno ukazuje nekoliko opeka na kojima se pored oznake IV legije javlja i skraćenica PAR SUP. Za sada ne možemo pouzdano reci na šta se tačno ona odnosi, niti na osnovu kojih činilaca je ona izvedena. U Noticiji Dignitatum se pominje da je ova jedinica garnizonirala samo u Singidunumu. Granica provincije je nedaleko na zapadu tako da se činjenica da se ova oznaka odnosi na deo jedinice koja je stacionirana uzvodno ne moze adekvatno primeniti. Ostaje pitanje da li se možda odnosila na neku veksilaciju koja nije mogla biti većeg ranga od kohorte, a koja se nalazila negde u dunavskom zaledju. Ostaje mogućnost da su legijske jedinice garnizonirale i nizvodno od Singidunuma, ali o tome nemamo nikakvih podataka. Da li se ovakva podela odnosila možda na samo podrucje Singidunuma ne može se prihvatiti bez velike rezerve. Ovakva podela je vec poznata i javlja se kod VII Claidiae i XIII Gemine, ali ona se tamo može jednostavnije interpretirati zbog same teritorije koju su kontrolisale, što u slucaju IV Flavije nije mogućnost.

OFANZIVNO ORUŽJE

Ofanzivno oružje je oduvek bilo glavni deo opreme svakog vojnika. Raznovrnost oružja kojim su se legije služile nije bila toliko velika zbog unificiranja ali ono i dalje predstavlja kompleksan problem koji traži pomno izučavanje. Ipak u osnovne grupe bi spadali: mačevi, bodeži, koplja, lukovi i strele, kao i praćke. Takodje u ovu grupu može se podvesti i opsadno orudje. Nalazi oružja nisu brojni na teritoriji Singidunuma, i može biti da u potpunosti ne daju dovoljno preciznu sliku kako su ovdašnje trupe bile naoružane. Kada je reč o ofanzivnom oružju dosta nalaza bi spadali u naoružanje konjice, a teško se može nešto jasno opredeliti kao klasično oružje legionara.
Ofanzivno oružje verovatno se izradjivalo u samom Singidunumu i to u neposrednoj blizini kastruma u kanabama gde je u Donjem gradu u okviru jedne gradjevine pronadjeno preko 500 mačeva koji su izgoreli kada i objekat - radionica. Preciznijih podataka o ovom nalazu na žalost nemamo.
U istraživanjima 1973. godine u kolektoru (cloaca) koji se nalazi kod severoistočnog bedema otkriven je gvozdeni mač (spatha). Mač je prilikom kovanja kaljen. S jedne strane nedostaje veći deo graničnika. Ukupna dužina mača je 71,2 cm. Dužina balčaka s graničnikom je 18,2 cm. Dužina glave balčaka (jabučica) koja je prstenastog oblika iznosi 7 cm dok joj je širina 6,5 cm. Dužina rukohvata je 8,3 cm. Interesantno je da nisu konstatovani otvori za nitne. Očuvana dužina graničnika je 6,2 cm. Spoljne dimenzije graničnija su 3,3 cm (širina) x 2,9 cm (visina). Dužina sečiva je 53 cm. Širina sečiva ispod graničnika je 4,8 cm, a samo sečivo se pri vrhu sužava. (Bojović, 1984). Prema istom autoru mač pripada posebnom tipu koji su upotrebljavale i legionarske i auxiliarne jedinice tokom srednjeg carstva. Oblik oružja vodi poreklo sa istoka, a Rimljani su ga preuzeli od Sarmata i drugih varvara s prostora koja nisu bila pod rimskom kontrolom, ali je delimično modifikovan oblikovanjem glave balčaka (jabučica) koja je sada u vidu prstena. Na gornjem delu prstena ima izrazito zadebljanje. Za mač postoji i analogija u nalazu iz Tepera (Hundt, 1952). U bivšoj Jugoslaviji otkrivena su 4 primerka ovog tipa: u Ptuju, Sisku i na putu iymedju Ljubuškog potoka i Vitine u konjičkom grobu. Kod nalaza iz Ptuja se ne precizira da li se radi o konjičkom grobu. Generalno datiranje nalaza se može izvesti za period od Valentinijana do 441. godine, dok se ovaj tip oružja javlja kroz ceo period od II - V veka. (Bojović, 1984). Konkretan nalaz se na osnovu svog konteksta može datirati najverovatnije u IV vek.

Vojnička oprema i konjska sprema
rimskih vojnika

U ovom poglavlju samo na kratko bih se osvrnuo na ostale nalaze koji bi se mogli okarakterisati čisto kao vojni, a koji se ne bi mogli svrstati u oružje. Medjutim kako je njihov značaj za proučavanje rimske vojske nesumnjiv ovo polje je sastavni deo bavljanja trupama na području rimskog Singidunuma. Delovi uniforme, koji su se mogli očuvati su zaista malobrojni. Tu bi se pre svega mogli svrstati metalni nalazi koji su skoro u celini sve što posle ovoliko vremena može opstati. Tu se pre svega mogu pomenuti delovi pojasnih garnitura koje su nadjene na nekoliko lokaliteta na proostoru limesa, a od kojih je jedan i Ušće kod Obrenovca. Pored njih javljaju se i klasične kopče raznih oblika na ostalim lokalitetima sa područja Singidunuma. Kao dodatni nalazi javljaju se privesci, falere za remenje o kojem su nošeni maćevi i ostale vrste dekoracije koje se oduvek javljaju na odeždama ratnika.
O postojanju konjice na tlu Singidunuma govore i nalazi konjske opreme koji su relativno česti u našim fortifikacionim objektima. Na prostoru Singidunuma postoje i nalazi takvog tipa. Ono što je čak interesantno je da su nalayi konjičkog porekla u nekim slučajevima čak i brojniji na nalaye koji bi se mogli opredeliti čisto kao legionarski. To bi moglo ukazivati na povećani značaj konjice i mobilnosti vojske u periodima carstva, kada je zbog interventnih situacija na limesu bilo važno munjevito stići na lice mesta i reagovati na pretnje od strane varvara. Najdirektnije na ovo ukazuju nalazi mamuza, koji iako malobrojni svedoče o postojanju konjičkih jedinica pri većini fortifikacionih objekta na području Singidunuma. Ono što je posebno interesantno je da se svi primerci datiraju u period I-II veka.
Tu se pre svega svrstava krstasti razvodnik koji se nalazio na krajevima kožnih remenova za koje su spajane zakivcima i služile za povezivanje remenova sa razvodnim alkama na razvodnicma. Na primerku koji se ovde pominje očuvane su i sada dve razvodne omče. Ima plastični dugmetasti ukras na sredini i krakove sa floralnom stilizacijom forme.

MEDICINSKO OSOBLJE I INSTRUMENTI
Prilikom istraživanja ustrojstva legija i raznih službi u okviru vojske ni u kom slučaju ne treba zanemariti postojanje medicinske službe, koja je za vojsku s obzirom na njene zadatke i te kako potrebna. Medicinsko osoblje je pridodavano i legijama i gradskim trupama, kao i pomoćnim jedinicama. Najvažniji su bili doktori (medici) pretežno Grci koji su zapošljavani iz redova civila. Zapošljavani su na odredjeno vreme sa statusom i platom konjičkog oficira ili u najmanju ruku ooficira jedinice u kojoj su radili. Posebni vojni lekari (medici ordinarii) radili su na znatno duže vreme i verovatno su imali rang centuriona, ali bez taktičke komande. Naravno postojalo je i niže medicinsko osoblje označavanom izrazom immunes. Ipak brojnost ovog osoblja ostaje nepoznanica, ali poznato je da su mnoge vosjkovodje vodile posebnog računa o svojim ranjenim i bolesnim vojnicima.

OSNIVANJE LEGIO IV FLAVIA

Osnivač legije je bio Vespazijan. Svoj cognomina - Flavia dobila je prema dinastiji svoga osnivača. Osnivanje se vezuje za proleće (?) ili pre leto 70. godine. Zodijački simbol legije je lav. Pogotovo kada je reč o zodjiačkom znaku legije postoje pretpostavke (Parker, 1961) koje vreme regrutovanja stavljaju u period 20. jula - 20 avgusta. Prvi kontigent vojnika regrutovan je u Gornjoj Italiji. Ovde pak postoje protivna mišljenja koja bez dodatne argumentacije daju vreme regrutovanja u proleće i postavljaju pitanje zašto je lav legijski simbol ukoliko to nije niti vreme regrutovanja legije niti vreme rodjenja cara (Vespazijana) (Kondić, 1974: 79)
Takodje Parker navodi i diskusiju koja se bavi problem njene numeričke oznake (IV). U isto vreme je osnovana i legija XVI Flavia firma. Riterling je u ovom označavanju video počast legijama III Galica i XV Apolinaris koje su prve priznale Vespazijana za cara. S druge strane sam Parker navodi logičniji podatak da nije bilo potrebno započinjati novu seriju imperijalnih legija brojem I koji je već ionako u tom trenutku bio dupliran (I Italica i I Adiutrix) isto je posle nestanka legije XVI Gallica ostao ovaj broj upražnjen. Istovremeno i broj IV nije bio dupliran a bio je i niži broj. Samim tim vidi se da je Vespazijan težio ponovo da popuni niz jedinica sa oznakama I-XXII (sa izuzetkom legija XVII-XIX koji nikada nisu obnovljeni iz sentimentalnih razloga - Parker, 1961)
Prvo je boravila u Dalmaciji u Burnumu smenivši legiju XI Claudia koja je otišla u sastav Gornjorajnske vojske. Verovatno u ovo vreme stiče nadimak Felix. Prvo je boravila u Dalmaciji u Burnumu smenivši legiju XI Claudia koja je otišla u sastav Gornjorajnske vojske. Verovatno u ovo vreme stiče nadimak Felix, jer se on pojavljuje dok je Burnum još bio njen logor. Logično je pretpostaviti da je nadimak potrebno vezati za neki uspešan vojni pohod. U vreme oko 70. godine jedino su dve oblasti pružale uslove da se novoosnovana legija dokaže: Mezija i područje Gornje Rajne. To se samim tim moglo dogoditi pre nego što je uopšte detaširana u Dalmaciju. Druga opcija je (Ritterling, RE XII/2, 1540) da je možda delimično ili čak u potpunosti bila povučena iz Dalmacije da bi učestvovala u pohodu na Donju Rajnu prilikom operacija tokom 77-78. godine.
Legio IV Flavia je osim epiteta Felix imala verovatno još neke koji su se očigledno menjali kroz periode. U literaturi je poznata i pod imenom Maximiana (?) verovatno po Maksiminu Tračaninu (Maximinus Thrax). Nešto kasnije javlja se i sa epitetom Galliaena, najverovatnije po istoimenom caru.
Legija se premešta u Meziju u vreme podele provincije na Gornju (Superior) i Donju (Inferior) oko 86. godine. Dodeljena je kao posada Gornjoj Meziji. U novoj provinciji ostaće do kraja svoga postojanja.