Pančevo- Brojni arheološki lokaliteti u gradu i okolini ukazuju na kontinuitet naseljavanja još od praistorije. Višeslojni nalazi iz neolita, eneolita, bronzanog i gvozdenog doba (Bahmanova i Miloradovićeva ciglana): materijalni ostaci kulture Dačana: sarmatske nekropole, nalazi vila rustika iz doba rimskog provincijala, avarska pojasna garnitura: nalazi iz doba seobe naroda i slovenske materijalne kulture IX i X veka (Najeva ciglana), potvrđuju intenzivno naseljavanje ovog područja.
Prvi i naajstariji naziv za Pančevo bio je Panuka, iz vremena Arpadovića (IX vek). U geografskom delu Idrizija, iz 1153. godine, pominje se prvi put u pismenom izvoru kao trgovište pod imenom Bansif, zatim 1430. godine u povelji beogradskog kapetana M. Talovca kao Pančel. U zapisima putopisca Evlije Čelebije iz 1960.
godine navodi se kao Panzova, sa opisom kasabe, tvrđave sa džamijom i javnim građevinama.
U periodu 1552. do 1716. godine Pančevo se nalazi pod turskom vlašću, u sastavu Temišvarskog sandžaka. U to vreme Pančevo je imalo obeležje naselja sa utvrđenjem orijentalnog karaktera i pretežno hrišćanskim stanovništvom. Ulaskom austro-ugarske vojske 1716. godine i Požarevačkim mirom, dve godine kasnije, Pančevo je ušlo u sastav austrougarske monarhije. Sve do 1764. godine imalo je položaj kameralnog trgovišta i nalazilo se pod vojnom i komorskom upravom.
Nekadašnje tursko naselje, rušeno i često pustošeno za vreme austro-turskih ratova, postepeno se obnavljalo i podizalo. Za vreme banatske vojne granice, Pančevo postaje vojnograničarska varoš i sedište XII nemačko-banatskog graničarskog puka. To je uslovilo širenje grada.
Stanovništvo su sačinjavali Srbi, Turci, Nemci, Rumuni, Jevreji i u manjem broju neki drugi narodi. U periodu 1720. do 1722. započelo je doseljavanje Srba iz okoline Temišvara, koji osnivaju sadašnju Gornju varoš. Istovremeno doseljavaju se u Pančevo i nemački kolonisti sa gornje Rajne koji formiraju Donju varoš. Rumuni se doseljavaju oko 1767. godine i žive u jednom i u drugom delu varoši. Spajanjem ove dve opštine u komunitet 1794. godine Pančevo dobija karakter grada, sa magistratom i gradskom upravom.



Od početka XVIII veka sagrađene su u gradu reprezentativne javne i državne (erarske) građevine: Crveni i žitni magacin (1724), Solara (1718), Kontumac (1726), Pivara (1722), Bolnica (1833), Magistrat (1833-1838), Velika i Mala kasarna, Štabska zgrada, kuća sa sunčanim satom, Graničarska kuća, Pučka banka, svetionici na Tamišu, zgrada gimnazije ..
Pančevo 1918. godine ulazi u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, što dovodi do bližeg povezivanja sa ekonomski manje razvijenom Srbijom.
Posle drugog svetskog rata u Pančevu se započinje planski i svestrani razvoj. U Pančevu, kao višenacionalnoj sredini svi narodi i narodnosti uživaju ravnopravnost i slobodno formiraju svoj kulturni identitet. Oživljavanjem industrije, šezdesetih i sedamdesetih godina grad počinje naglo da se širi i tada nastaju naselja "Utvina kolonija", "Tesla", "Misa", "Kotež", "Strelište". U bliskoj budućnosti grad će se širiti na desnu stranu reke Tamiš.




Pančevo se diže na prilično visokoj obali Tamiša. Njegov položaj je dakle vrlo pogodan za naseljavanje. Nađeni su na četiri mesta tragovi koji svedoče o tome, da su i pračovek i stanovništvo rimskog vremena u ovom predelu stalno obitavali.
Opis koji je u XVII veku dao Evlija Čelebija: "Ovo je četvorougaona drvena tvrđava koja leži na ušću Save (?) u Dunav na jednom mestu koje je pokriveno vrbama, a čiji prečnik iznosi 100 koraka ..."