Trajanov most

Trajanov most 1.jpg



Marko Ulpije Trajan (Imp. Caesar Nerva Traianus Augustus, 98-117), inspirisan željom sprečavanja pretećeg saveza Dačana i Parćana, ali i činjenja iskoraka u pokušaju dosezanja Aleksandrovih osvajačkih uspeha, u dva navrata vodio je ratove protiv Decebalove Dakije. Vladar koji je 89. godine ponizio Rimljane Domicijanovog doba nametnuvši im obavezu godišnjih plaćanja za ugovoreni mir, nepristajanje da njegova kraljevina postane još jedan dragulj u rimskoj carskoj dijademi, platio je životom 106. godine. Za Trajanov uspeh u ovom poduhvatu, čemu je sledila kolonizacija Dakije doseljenicima iz Male Azije i znatna popuna državne blagajne, od izuzetnog značaja bilo je povezivanje dve dunavske obale u čvrst sistem rimskih utvrđenja.

Kao pravi graditeljski podvig, zamisao i rukotvorina Apolodorusa Sirijskog, 104. godine iznikao je u pravcu sever-jug, sa skretanjem osam stepeni prema zapadu, Trajanov most kod Kladova, sačinjen na 20 stubova i 1127 metara rastojanja od dačkog do mezijskog obalskog potpornog stuba, od čega preko samog rečnog korita 1071 m.

Služeći se tehnikom izmeštanja toka reke, kakva je u ranoj istoriji graditeljstva zabeležena kao dostignuće Taleta iz Mileta, vezano za ratove Grka i Persijanaca, Apolodorus je Trajanov đerdapski put finalizovao impozantnom građevinom. Iskoristivši mali vodostaj, Rimljani su zapadno od središta današnjeg Kladova prokopali kanal kojim je Dunav dislociran iz svog starog korita, upućujući njegove vode kroz ključku ravnicu sve do Male Vrbice, dva kilometra nizvodno od mesta izvođenja radova. Izmeštanjem toka Dunava može se objasniti i naziv Pontes — „mostovi“, u sklopu prikaza dva mosta na Trajanovom stubu u Rimu, te M. Garašanin i M. Vasić zastupaju mišljenje da je da je drugi most mogao voditi iznad rukavca Dunava kojim je tok reke bio skrenut u momentu građenja Trajanovog mosta; u tom slučaju drugi most bio bi povezan sa zapadnom kapijom utvrđenja-kastela na srpskoj strani, a prebrođivao bi suvu dolinu dunavskog rukavca koja je rimskim putem vodila od današnjeg Fetislama ka Maloj Vrbici. Međutim, Kosta Jovanović početkom 20. veka pominje da i kod sela Vajuga, petnaestak kilometara nizvodno od kastela Pontes ima ostataka mosta koji je vodio preko Dunava, te bi se i u tom pravcu moglo razmatrati pitanje dva mosta na ovom delu velike reke, sa čime bi mogla biti u vezi i očuvana od meštana Rtkova, sela situiranog između Kostola i Vajuge, priča „iz vremena Latina“ o ozidanim svodovima puta ispod brda Glameja. Po našem mišljenju najbliža je razrešenju pitanja dva mosta hipoteza da je istom trasom preko Dunava bio sačinjen prelaz koji se sastojao od dva mosta, budući da je u središnjem delu postojalo malo ostrvo — okolnost koja je znatno olakšala i ubrzala poslove oko izgradnje. U prilog tome ide fakat da se upravo naseobina uz ovaj prelaz zove Pontes.

U odnosu na izgradnju mosta zabeleženo je da su izvedeni radovi fundiranja pobijanjem u rečno dno četvorougaono raspoređenih drvenih stubova, kako bi potom bili postavljeni noseći stubovi, obloženi glinom; njihova unutrašnjost ispunjena je kamenom vezanim malterom, a spolja su zazidani čuvenom rimskom opekom, čije primerke i danas možemo naći kod sela Kostol, sa fizičkim svojstvima kakva je posedovala i pre gotovo dva milenijuma. Ta opeka ima važnu istorijsku vrednost, jer je bila predmet obeležavanja naziva rimskih legija i kohorti, na osnovu čega je za neke njihove delove utvrđeno da su učestvovali u izgradnji objekta: IV Flavia, VII Claudia, V Macedonica, XIII Gemina, te kohorte I Cretum, II Hispanorum, III Brittonum, I Antiochensium. Krajem četvrtog veka neke od njih zatičemo u Singidunumu (IV Flavia), Viminacijumu (VII Claudia) i Egeti — Brzoj Palanci XIII Gemina.

Trajanova građevina iskorišćena je prilikom konačnog osvajanja Dakije 106. godine, što je rezultiralo eksploatacijom ogromnog bogatstva tamošnjih rudnika plemenitih metala. Stoga ne trba da čudi što su posle srećno završenog Dačkog rata rimske pozorišne predstave u slavu pobednika trajale 123 dana, u arenama se borilo 10.000 gladijatora i ubijeno je 11.000 divljih životinja.

Trajanov lekar Kriton ostavio je svedočanstvo da se radi o čak pet miliona livri zlata — 1.625.000 kilograma — i deset miliona livri srebra — 3.270.000 kilograma, koje francuski pisac Karkopino smatra neumerenim, redukujući dačko bogatstvo, preneto preko Dunava, na 165.000 kilograma zlata i 331.000 kilograma srebra. Istovremeno je osnovana rimska provincija Dakija koja će više od 160 godina činiti potporu sprečavanja prodora varvara sa severa. Taj Trajanov uspeh, zajedno sa izgrađenim dunavskim prelazom i plovidbenim kanalom, te sistemom utvrđenja granica carstva, umnogome je doprineo kreiranju sentence „Felicitor Augusto, melor Traiano“ — „Budi srećniji od Avgusta i bolji od Trajana“, kojom se dolazećim carevima želeo uspeh u vladavini Rimom.

Izuzev građevinama i fragmentima velikog rimskog bogatstva u plemenitim metalima, koji ukazuju na osnovanost teze o njihovoj dominantnoj ulozi u produženju života carstva, područje Đerdapa obiluje i nalazima iz rimskog doba sa atribucijom posrednih tragova jednoga od preovlađujućih razloga opadanja njegove moći. Olovne vodovodne cevi, kao sredstvo snabdevanja osnovnom životnom potrebom, uz Trajanov most i limes stacioniranih elitnih legija, u konstantnoj upotrebi, podobne su bile izazvati postupnu, ali sigurnu, destrukciju ljudske psihe usled sistematskog trovanja ovim teškim metalom, što je njihovu očekivanu ulogu u očuvanju rimskog stega činilo teško ostvarljivom. O presudnom uticaju vojnih jedinica na izbor i održavanje vlasti rimskih careva napisano je desetine radova, a u poslednje vreme aktuelizovana je teza o uticaju trovanja olovom na život Carstva, počivajuća na činjenici da su viši društveni slojevi u svakodnevnoj upotrebi imali i posuđe obloženo ovim metalom, čime su se sticali uslovi za progresiju bolesti sa ozbiljnim degenerativnim mentalnim posledicama. U takvoj priči dao bi se naslutiti odraz, po Dačanima, božije kazne za Trajanovo lukavstvo ispoljeno pri opsadi Decebalove prestonice Sarmizegetuze. Pošto ni oružje i snaga osvajača, niti izdajstvo dačkih vojvoda nisu bili dovoljni da bi prestoni grad konačno pao, Trajan je prekinuo sve dovode vode njegovom stanovništvu. Time se tumači krajnje realistična scena sa Trajanovog stuba u Rimu, prema kojoj branioci Dakije među sobom dele poslednje kapi vode. Od 11. avgusta 106, pa sledećih 165 godina, Sarmizegetuza ostaje deo sistema rimskih provincija.

Izgradnja prelaza na Dunavu, kao kapitalno delo antičke arhitekture, ovekovečena je na prigodnom kovanom novcu iz 105. godine i na Trajanovoj trijumfalnoj kapiji u Rimu, gde je prikazana scena Apolodorusove predaje Imperatoru plana mosta, kasnije izmeštena na Konstantinov slavoluk, dok drugi prikaz predstavlja deo same građevine.

Trajanova tabla.jpg

Zdanje Trajanovog mosta nije uspelo da dugo nadživi svoje tvorce. Već za vreme Trajanovog usvojenika Hadrijana (117-138), upamćenog po reformama vojske kojima je omogućeno se legije popunjavaju stanovnicima rimskih provincija, njegova gornja drvena konstrukcija zapaljena je u cilju sprečavanja prodiranja Dačana na desnu obalu, ili kao znak opadanja finansijske moći carstva i nemogućnosti dužeg zadržavanja glavnine rimskih legija na dunavskom limesu. Istovremeno je i granica Rima pomerena jer je Hadrijan, okončavši Trajanov rat s Partijom 117. godine, prepustio Jermeniju, Mesopotamiju i Asiriju Persijancima. To je dalo povoda Aureliju Augustinu da, interpretirajući događaj kada je rimski bog Termin odbio ustupiti mesto svoga kipa na Kapitolu kralju bogova Jupiteru, a proroci su to protumačili znamenom da se rimske granice čiji je Termin zaštitnik neće nimalo poremetiti, zaključi kako da se Termin izgleda više bojao kralja ljudi Hadrijana, nego kralja bogova.

Ali i ostaci građevine su još za vladavine Aleksandra Severa (222-235) impresivno, pa je rimski senator i konzul Dion Kasije, u svojoj Istoriji Rima, lično videvši ih, primetio da su u njegovo vreme stubovi Trajanovog mosta tako izgledali, da dokazuju kako ne postoji ništa što čovek ne bi mogao da načini.

Srpski istraživači predvođeni Milutinom Garašaninom rasuđuju da je podatak o A. Severovoj obnovi gotovo svih mostova sagrađenih od strane Trajana, suviše uopšten da bi se sa sigurnošću mogao primeniti na most kod Kostola kladovskog, no izvesno je da je njegovo delo kastel na levoj strani mosta, u vezi čega, po preovlađujućim mišljenjima na drugoj obali, Turnu Severin nosi ime. Međutim, postoje teze o slovenskom plemenu Severjani kao starosedeocima na ovom delu Podunavlja, u oblasti iz koje su navodno izašla sva plemena Slovena, i odakle vode svoje poreklo“. Odatle bi proisticalo da naziv Turnu Severina ima slovenski koren. Neki srpski pisci pak misle da je Severin dobio ime po ovom plemenu za koje se sigurno zna da je u ranom srednjem veku bilo naseljeno oko Tamiša i obližnje Černe; oni naglašavaju da tokom sedmog veka sa područja današnje Rumunije, tamo davno nastanjeni Severini jednim delom prelaze Dunav naseljavajući Balkan, i to u periodu kada istoimena grupa njihovih sunarodnika, stacioniranih istočno od Kijeva, biva uključena u slovenski savez tzv. Unutrašnje Rusije.

Unapređenje provincijalnih gradova u municipije ili kolonije značilo je, po pravilu, i sticanje prava građanstva (Constitutio Antoniniana iz 212. godine),a to je umnogome poboljšavalo položaj njihovih stanovnika u okviru kasnije Konstantinove dijeceze Dakije, od kraja četvrtog veka pripadajuće, odvojenoj od Italije, prefekturi Ilirik.

Prvobitno 257. godine, u vreme Galijena (253-268), kada je romanizovano stanovništvo u masama prebeglo preko Dunava, čemu su sledile provale Gota na drugu stranu reke sve do 269. godine, kada su zajedno sa saveznicima pretrpeli težak poraz, a zatim i 271. godine, okončavši dvadesetogodišnje ratovanje sa Gotima, za vladavine Aurelinana (270-275), rimske trupe se povlače iz Dakije, ne bi li se granice preostalog carstva učinile jačim. U okviru Mezije stvorene su dve dačke provincije sa desne strane Dunava, Dacia Ripensis — Pribrežna Dakija i Dacia Medtierranea — Sredozemna Dakija, obe na prostoru današnje Srbije. Tada dobija na značaju Transdrobeta, naselje uz stubove Trajanovog mosta, kod Kostola. „Dački podanici, preseljeni sa onih dalekih poseda koje nisu bili kadri da obrade ili odbrane, doprineli su snazi i naseljenosti južne obale Dunava. Plodna teritorija, koju su ponovljeni varvarski napadi pretvorili u pustinju, prepuštena je njihovoj marljivosti, a nova provincija Dakija još čuva uspomenu na Trajanova osvajanja. Postupno je između suprotnih obala Dunava uspostavljeno trgovinsko i jezičko opštenje, a kada je Dakija postala nezavisna država, često se pokazivala kao najčvršća brana carstva u najezdi divljaka.

Miroslava Mirković đerdapski sektor dunavskog limesa pominje i kroz komentar Dioklecijanovih (284-305) obnoviteljskih radova između 294. i 303. godine — opeke sa žigovima njegovih vojnih komandanata otkrivene su u znatnom broju, od Viminacijuma do izlaska iz đerdapskog tesnaca, a novo utvrđenje podignuto je u Donjim Butorkama iznad Kladova, gde je pronađen natpis: „IN AETERNUM REI PUBLICAE PRAESIDIUM“ — svedočanstvo o radovima na „trajnoj zaštiti interesa rimske države“. Pod istu naznaku daje se podvesti i Dioklecijanov raskid sa Avgustovim principatskim uređenjem, a geslo „Primus inter pares“ zamenjeno je statusom rimskog cara izjednačenim sa inkarnacijom božanstva, mada uz poštovanja vredno odvajanje vojne i civilne vlasti.

Ne raspolažemo podacima da je u kasnijim antičkim vremenima Trajanov most bio u funkciji, izuzev što Feliks Kanic opisujući ga, usput primećuje da obalni potporni stubovi sa strane prema reci imaju uklesana četiri reda kvadratnih rupa što su „verovatno služile za učvršćenje potpornih greda za gornju konstrukciju mosta, koju je obnovio Konstantin kada je 328. godine krenuo u pohod protiv Gota“. U prilog Kanicovoj tezi ide tvrdnja Edvarda Gibona kako je, pošto je prethodno stari car doživeo poniženje gledajući svoje vojnike u begu pred neznatnim odredom varvara, prilikom drugog sukoba, kada su „moć veštine i discipline nadvladali napore nesređenog junaštva, razbijena gotska vojska napustila bojno polje, opustošenu provinciju i PRELAZ NA DUNAVU“, ali bi se pre mogla braniti pretpostavka da je eventualni obnoviteljski poduhvat izveden oko 322. godine, kada je Konstantin, pošto je pokorio Sarmate, podigao utvrđenje na levoj obali Dunava, kod Drobete, uz Trajanov most, radi odbrane od najezdi sa severa.

Gest skidanja dela sa Trajanove trijumfalne kapije u Rimu sa prikazom mosta, kako bi bio ugrađen u Konstantinov slavoluk, dobija racionalni smisao ako je Konstantin bio njegov obnovitelj. Ali, ako poprište pobede nad Gotima 332. godine smestimo u Panoniju, kako to Miroslav Brant čini, pažnju po pitanju Konstantinove obnove dunavskog prelaza smeli bismo fokusirati na grad Lederatu (Ram — Ostrvo Sapaja), nizvodno od Kostolca (za razliku od Trajanovog mosta nizvodno od Kostola) — današnji Ram, gde je put od imperatorovog privremenog boravišta (321. g.) Viminacijuma, prelazio Dunav vodeći do Tibiskuma (Temišvar), i bio je u intenzivnoj upotrebi sve do izgradnje Trajanovog mosta kod Kladova — Kostol.

O ratnim dejstvima u vreme Konstantina na području gravitirajućem Trajanovom mostu, podvedenom pod njegovu upravu kao deo Zapadnog Rimskog carstva, u sklopu Dakije, skupa sa provincijama Panonijom, Dalmacijom, Makedonijom i Grčkom, mogli bi se izvoditi zaključci i na osnovu materijalnih dokaza, kakvi su novčići sa njegovim likom, pronađeni u Dijani i u antičkom utvrđenju Mokranjske stene, na kojem lokalitetu su otkriveni i delovi spaljene drvene konstrukcije, dovedeni u vezu sa prodorom Gota početkom četvrtog veka, ali i u kontekstu okolnosti da se između 315. i 319. godine Konstantin na nekim natpisima pominje sa titulama Gothicus Maximus, Carpicus Maximus, nakon ratova vođenih na Dunavu.

Verzija o obnovi mosta, bilo od strane A. Severa, bilo od Konstantina, čini logičnim pisanje Justinijanovog savremenika Prokopija — De aedif. IV, 6 — o tome da je skretanje toka reke bilo izvršeno posle izgradnje Trajanovog mosta. Kao razloge naknadnog razdvajanja Prokopije naime navodi i porušene stubove. Ukoliko skretanje toka ovom prilikom, naročito ako je rušenje stubova izazvalo potrebu za intervencijama, za razliku od situacije prilikom izgradnje mosta, lociramo na ostrvu Gubavac-Šimijan i na, ispred njega do novijih vremena situirani sprud, opis da je rečni tok izmešten radom ljudskih ruku, uklapa se u fazu obnove Trajanove građevine.

Kasteli na levoj strani Dunava — za vreme Trajana Teodora, potom Drobeta, pa Turnu Severin, geografske su odrednice mesta namenjenog odbrani Vizantije za vladavine Andronika Drugog Paleologa (1295-1327), obnovljenog od ugarske vojne uprave 1425. godine. Prema rezultatima novijih arheoloških istraživanja, isto mesto, kod mosta na srpskoj strani, bilo je ljudsko stanište od desetog do petnaestog veka: pronađeni su ostaci nekolicine četvorougaonih kuća, ukopanih delom u zemlju, sa četvorodelnom krovnom konstrukcijom. U vreme ugarskog kralja Žigmunda (1387-1437), izgrađen je veći broj utvrđenja na donjem Dunavu. F. Kanic navodi da je baš na mestu Trajanovog mosta kod Kostola ovaj vladar avgusta 1369. preveo ugarsko-nemačko-francusku krstašku vojsku na srpsku stranu, gde ju je sultan Bajazit 28. septembra kod podunavskog Nikopolja uništio.

Italijan Filip Skolari, posle ženidbe poznat pod imenom Pipo od Ozore (1369-1426), od 1401. do 1414. godine temišvarski veliki župan i komandant celokupne ugarske pogranične vojske, blizak saradnik despota Stefana Lazarevića, obnovitelj je Severinskog banata i, kako se veruje, severinske tvrđave. Sa suprotne dunavske strane, kod sela Mala Vrbica utvrđenje je podigao Matija Prvi Korvin (1456-1490), sin Jovana-Janka Hunjadija, koji je 1439. g. kao severinski ban bio branitelj Đerdapa pred naletima Turaka.

P. Milosavljević u svom radu o Kladovu tokom prve polovine 19. veka izneo je tvrdnju da su Mali grad u sklopu tvrđave Fetislam Turci podigli od ostataka Trajanovog mosta 1524. godine. Jedno jako utvrđenje, poput malog fetislamskog grada, ispostavilo se potrebnim za turski ratni pohod na Severin i Ugarsku, a s druge strane, činilo je neophodan oslonac u održavanju vodenog trgovačkog puta, uglavnom korišćenog za transport kože, ribe, kavijara, meda, voska, tkanine, ali i olova, bakra, srebra, zlata dobijanih iz balkanskih rudnika, naročito iz kučevskog Železnika. Impresioniran ostacima Trajanovog mosta kod Kladova osmanski sultan Sulejman Prvi Zakonodavac (1520-1566) nosio se mišlju da kod Beča podigne sličan most. Vojni analitičar Marislji, boraveći na ovom mestu početkom 18. veka, zapaža da je još uvek stabilna konstrukcija Trajanovog mosta 1689. godine, uz priručnu nadogradnju radi jednokratne upotrebe, poslužila za prelazak austrijskog cara Leopolda i njegove vojske, u svrhe ratnih dejstava usmerenih ka Vidinu.

U blizini Trajanove građevine i deo ruskih trupa prešao je reku septembra 1944. godine, boreći se protiv nemačkih invazionih snaga u Drugom svetskom ratu.

Brojni arheološki eksponati sa ovog lokaliteta, među kojima zlatne i bronzane statue, maske i novac, Trajanov pečat u obliku konjske glave, mermerni kipovi, šlemovi i drugi delovi rimske borbene opreme, obredni i ukrasni predmeti vanredne lepote, čine fragmente mozaika jedne divne priče o ostacima antičke imperije, koja će biti dorečena otkopavanjem i ponovnim iznošenjem na svetlost dana svog bogatstva tzv. Justinijanovog grada, stolećima zatrpanog levo od mosta na srpskoj obali, lai i pronalaženjem i prezentovanjem javnosti mnogih predmeta, čudnim sticajem okolnosti skrivenih u privatnim zbirkama, uglavnom na zapadu Evrope.

Istorija Justinijanovih graditeljskih poduhvata, među njima i obnove utvrđenja kod Pontesa, krunisana je impresivnim hramom svete Sofije u Carigradu. Ako čitav milenijum kasnije iznikne podatak da su državni prihodi sa područja Krajine i Ključa, znači i nekadašnjeg Justinijanovog grada, imali ekskluzivnu namenu finansiranja biblioteke ovog velelepnog zdanja, jeda takav koincidirajući detalj, vezan za lokalitet Trajanovog mosta, poslednjeg pravog rimskog cara i svetu Sofiju, daje nam za pravo misliti da je sudbina prema ovom kraju bila milosrdnija no što je to evidentna težnja za preovlađivanjem zaborava brojnih kasnijih političkih prelamanja kroz tačku kojom „vreme prelazi sa juga na sever“.