Smederevo, poslednja odbrana Srbije: Za samodve godine sazidana najveća evropska tvrđava svog doba, odolevala je najezdi Turaka tri decenije

Napisao: LJubomir Petrović
- Iz knjige "Smederevo 1430-1930"

Despotica Jerina, bila je visoka, vitka, sitnog lica, od dobrog vizantijskog roda. Njen brat Toma Kantakuzin rukovodio je radovima nazidanju Smederevske tvrđave, dižući je po uzoru na Konstantinopolj.U grad uzidaše peščar iz Velike Plane; opeku takvog kvaliteta da jevreme ni danas ne izjede; kamen iz porušenih rimskih tvrđava Viminacijuma, Magruma, Aureusa; pa čak - na kraju - i nadgrobne kamene ploče, zbog kojih, narod je mislio, graditelje mora stići neka zla kob! "Prokletu Jerinu", koju će Srbi okriviti za sve muke i kuluke oko zidanja Smedereva, kob je zaista stigla: kćerku maru morala je dati u sultanov harem, dva sina - Grgura i Stefana - Turci su joj oslepeli, a posle smrti despota Stefana, treći je sin Lazar, otera iz Smedereva, i najverovatnije ju je otrovao u Rudniku, gde se bila sklonila. Ali prokletsvo proklete Jerine kao da se nastavilo...

U XV veku Smederevo je tlo na kome su se zbili događaji od sudbonosnog značaja po celu srpsku državu. Bila je to, izvesno vreme, stena o koju su se razbijali talasi Hrišćanstva i talasi Muhamedanstva, dok je naposletku osmanlijski talas nije sasvim progutao. Ali i pojedinosti naše povesnice toga doba čvrsto su vezane za stoni grad staroga Despota.
Položaj za dvor i za tako veliko utvrđenje izabran je bio po ondašnjim strategijskim ocenama; ali su, izgleda, i druge, političke kombinacije uzete u obzir tom prilikom. Tako, po ugovoru koji su Đurađ Branković i Murat II zaključili 1428, sultan je bio dopustio Despotu da na Dunavu podigne jedan grad kojim će Ugrima zatvoriti put u moravsku dolinu. Sem toga, neosporna je činjenica da je Đurađ računao i na savez s Ugrima, i želeo je da bude što bliže tome hrišćanskome narodu, u borbi protiv turskoga prodiranja na sever. Sudbina Smedereva bila je, donekle, unapred jasna i Despotu, i Ugrima i Turcima, pre nego su se gorostasne smederevske kule i počele ogledati u plavoj vodi Dunava i Jezave.
Na mestu gde se tvrdinja imala podići nije bilo niti kakvog većeg varoškog naselja niti kakvog ranijeg gradića.
Po svoj prilici da su pripreme činjene još s jeseni 1428, i da se već tada drvlje, kamenje i kreč dovlačio iz drugih mesta. Uglavnom, zidanju se pristupilo na proleće 1429.
Nacrt beše izrađen po ugledu na carigradsku tvrđavu, čiji je oblik takođe trougaonik. radovima je rukovodio stariji brat despotice Jerine, Đorđe Kantakuzin. među zidarima, sem Grka, nalazili su se i Dubrovčani. Strahovit napor koji je naš živalj imao onda da izdrži narodno predanje je uveličavalo. Danak u novcu i druge dažbine su davani; kulučilo je i staro i mlado; i žene su argatovale; a, sudeći po pesmi Starina Novak i knez Bogosav, bilo je ljudi koji su se od nevolje i u hajduke odmetali:
Kad me pitaš pravo da ti kažem:

jest mi bilo za nevolju ljutu;
Ako moreš znati i pamtiti
Kad Jerina Smederevo gradi,
Pa, naredi mene u argatluk.
Argatovah tri godine dana,
I ja vukoh drvlje i kamenje,
Sve uz moja kola i volove;
I za pune do tri godinice,
Ja ne stekoh pare ni dinara,
Nit' zaslužih na noge opanke!
I to bih joj, brate, oprostio.
Kad sagradi smedereva grada,
Onda stade pa i kule zida,
Pozlaćuje vrata i pendžere,
Pa nametnu namet na vilajet,
Sve na kuću po tri litre zlata,
To je, brate, po trista dukata!
Ko imade i predade blago;
Ko predade onaj i ostade.
Ja sam bio čovek siromašan,
Ne imadoh da predadem blago,
Uzeh budak, s čim sam argatovo',
Pa s budakom odoh u hajduke,
Pa se niđe zadržat ne mogoh
U državi Jerine proklete.


Nama je danas potpuno razumljivo otkuda i neizgladiva uspomena naroda na zidanje Smedereva i grozno i dugo prokletstvo vezano za ime Đurđeve žene. Punu godinu, ako ne i više, van svojih domova, Srbi su donosili ono ogromno, teško kamenje koje je trebalo dizati s nekadašnjih rimskih varoši Mons-Aureusa, Marguma i Viminacijuma; oni su svakako gasili kreč, pravili malter i zidali; ali oni se ni za šta nisu pitali, i možda ništa od svega toga neviđena posla nisu poimali. Glavni majstori, oni koji su zapovedali i radove nadgledali, bili su stranci, ponajviše ljudi Đorđa Kantakuzina, i s kojima se Jerina, katkad u šetnji oko bedema, mogla razgovarati na jeziku koji Srbi nisu razumevali. U mašti naših seljaka za nezapamćeno to kulučenje vinovnik nije bio niko drugi do li ta gospodstvena i gorda tuđinka koju tuđ znoj kao da nije mogao da trone.
Kad je, pri vrhu jedne kule, neimar crvenim ciglama uzidao osmokraki krst i ispod njega dva reda srpskih reči, bila je već jesen 6938 od stvaranja sveta. Taj zapis glasi:

Četiri prozora sa pogledom na Dunav

Tada je Đurđu moglo biti pedeset i pet godina. Sudeći po liku na njegovim novcima, po slici na darodavnoj povelji izdanoj u Žiči 1429. svetogorskom manastiru Esfigmenu, i po opisu njegovih savremenika Eneja Silvija Pikolominija i francuskog putopisca Bertrandona de la Brokiera - Đurađ je visok i lep čovek, snažan, gospodskoga lica, guste, kratke i okrugle brade, velikih brkova i duge kose. Njegove oči privlače tuđ pogled kao što magnet k sebi vuče gvožđe. Vrlo je priseban, rečit i ubedljiv. Kao državnik, sa odlikama oštroumnog diplomate, okretnog finansijera i hitrog političara, on ne ustupa vojskovođi oprobanom u više prilika još za života despota Stefana. Pobožan je i milostive ruke prema ništim.

Despotica Jerina, Vizantinka iz čuvene porodice Kantakuzina, imala je u to doba blizu četrdeset godina, ne više. Na spomenutoj povelji, ona je visoka, vitka, sitna ali živa lica, s kosom koja joj u viticama pada na pleća; ima dugačku talasnu haljinu s cvetovima, utegnutu oko struka, i s pripijenim rukavima; iznad te crvene haljine obukla je drugu jednu, plavu, čiji rukavi slobodno padaju od ramena.
Oni imaju petoro dece, tri sina i dve kćeri. Iako se zna tačna godina njihova venčanja (1414), nije poznato - s obzirom da je Jerina druga žena Đurđeva - da li je koje od te dece bilo iz prvoga Despotovog braka. Kako bilo, u vreme zidanja Smederevskog grada, najstariji Despotov sin, Grgur, ima sedamnaest godina; srednji, Stefan, trinaest; najmlađi, Lazar, jedanaest. De la Brokier ih je video 1433, u letovalištu Nekudimu, i veli da su sva trojica prijatne spoljašnjosti.
Na slici spomenute povelje nalaze se i obe kćeri Đurđa i Jerine. Starijoj, Katarini ili Katakuzini, je otprilike petnaest godina; lepa je, veli na jednom mestu Enej Silvije Pikolomini. Mlađa njena sestra, Mara, nije u ovo doba mogla imati više od devet godina; bila je vrlo lepa, docnije, kad je pošla za Murata II; najlepša devojka u svoj turskoj carevini, kako je naš guslar pevao.
Dvor, koji se nalazio u uglu između dunavske i jezavske strane i koji je od ostale tvrđave bio sigurno odeljen, morao je biti bogat i raskošan. Ima pomena da je ugovor između Đurđa i Mletaka potpisan 14. avgusta 1435. "in curia sine palatio residentie apud Semedram in sala mogna audientie". Na žalost, danas je to najoštećeniji deo grada, tako da je nemoguće rekonstruisati ma koju znatniju pojedinost negdašnjeg sjaja Despotovih palača. Jedino što tu još postoji, to su četiri velika i lepa prozora s izgledom na Dunav, i dvoja tajna vrata, u jezavskom platnu, kojima se išlo na vodu, put Ugarske. Zatim, jedna visoka odaja sa šiljatim svodom, verovatno riznica. I to je gotovo sve.

Despotov doglavnik Šainović i Dubrovčanin Paskoje

O ličnostima koji su s Đurđem Brankovićem delili teške brige u najvećim iskušenjima našeg državnog života malo se zna. Uglavnom, "gospoda od Smedereva" su ova. Najpe je istorijska ličnost Oblačić Radosav ili Radič. On je "veliki čelnik", "prvi sluga" Despotov. Verovatno da je to zvanje dobio po smrti Damjana Šainovića, doglavnika despota Stefana, koji je možda neko vreme bio u Smederevu, pošto se jedna gradska kula zvala Šainovom kulom. Što se tiče Radiča njega Konstantin filozof naziva hrabrim i mudrim čovekom. narod ga je zapamtio kao viteza koji živi kako hoće i radi što hoće. Imao je velika imanja, i obnovio je svetogorski manastir Kastromonit.
Mitropolit Atanasije bio je, po svemu sudeći lični savetnik Đurđev. 1439, on prati Despota u inostranstvo. Njegov pečat, s natpisom "Athanas, Metropolitiani de Zendro" stavljen je na ugovor između Đurđa i Hunjadija, 1451. Najzad, njemu je dat na čuvanje kivot Sv. Luke, i, da naši letopisci ne beleže njegovu smrt na Veliku subotu 1456, bili bismo skloni verovati da je Nadgrobnu reč Despotu napisao ovaj duhovnik.
Mlađi brat Jerinin, Toma Kantakuzin, najviđeniji Grk u srpskoj službi, važio je kao odličan vojskovođa. Ne samo da je, 1448, potukao kod Srebrnice bosanskoga kralja Tomaša, nego je Despot u svome odsustvu zapovedništvo nad vojskom u opsađenom Smederevu, 1439, a možda i 1456, dao svom šuraku. Po Đurđevoj smrti, i on je, kao i sestra mu, došao u sukob s Lazarom i Jelenom, i zajedno s Grgurom i Marom odbegao u Tursku k sultanu. Toma je umro 1463. Od ostalih poznatih poverenika.Đurđevih najveća zvanja imali su Dubrovčani; ovo osobito po obnovi Despotovine 1444. Tako je protovestijar ili čelnik riznički bio, od 1445. do 1453, Dubrovčanin Paskoje Sorkočević. Orbini veli da je Sorkočević bio jako u volji Despotu, tako da je ovaj grb porodice Sorkočevića namestio bio na jednu kulu gradsku u Smederevu. Paskojev sin, Jurije Sorkočević, vršio je naloge Despotove u inostranstvu.
Među logofestima ovoga doba nalazimo Manojla, jamačno nekog Grka (1440), zatim Bogdana (1445), i najposle Stefana Ratkovića, koji će pod despoticom Jelenom igrati najvidniju ulogu u pregovorima o udaji njene kćeri za bosanskoga prestolonaslednika.
Po Đurđevoj smrti, veliki čelnik Mihajlo Anđelović, uspeva pomoću svoga brata, beglerbega Rumelije, da s Portom zaključi povoljan ugovor za Srbiju (1457).

Mara, sa četrnaest godina, ode za sultana

Sjajna svadba Katarine Brankovićeve i Ulriha Celjskog, 20. aprila 1434. u Smederevu, poremetila je bila prijateljske odnose Đurđeve s Portom. Despotovo srodstvo s ugarskom kraljicom značilo je srpsko-ugarski savez. Zbog toga, oko sredine 1434, u Smederevo dolazi prvi vezir Sultanov, Mehmed Saridže-paša, s porukom iz jedrena da bi bezbednost turske carevine bila zajamčena samo udajom Mare Brankovićeve za Murata. na državnom veću, koje je na Smederevskom dvoru tih dana sazvato, bi rešeno, posle dugoga i mučnoga oklevanja Đurđevoga, da se mlađa Despotova kćer, kojoj tada nije moglo biti ni punih četrnaest godina, zaruči za sultana. U jesen te iste godine Murat šalje u Smederevo "najslavnije svoje vezire", Saridžu, evnuhe Rejman-agu i Ujnek-agu, kadunu Isak-begovu. Svatovi behu primljeni s velikom svečanošću i sjajno ugošćeni. Urnek-begu predaju prćiju sve po spisku, veli Murat Dragoman, a nevestu sultanovim poslanicima koji je u Jedrene odvedu. Uspomenu na te bolne trenutke u duši Đurđa oca i u duši devojčice verenice najtačnije nam kazuje čovek koji je, 1456, izgovorio Nadgrobnu reč Despotu. Tu se veli i ovo: "Moli se za blaženejšu i za celomudrenejšu, i mnogo ti ridajuću kćer, koja dobrotu i vreme tela utroši radi prave vere k Bogu, blagočastija, roditeljske ljubavi i blagog povinovanja".To je bilo, kako beleže naši letopisci, 4. septembra 1435.
Nešto ranije, 14. avgusta 1435, u Smederevu je na svečan način potpisan ugovor "bratstva i prijateljstva" između Mletačke republike i Srbije, posle čega su Đurađ i sinovi mu uvršćeni bili u red mletačkih građana.
Ali usud nije dao Despotu da dugo ostane u svome stonome gradu. Početkom juna 1439, sto tridest hiljada turskih vojnika, predvođenih samim Muratom, behu prekrilili brda nad Smederevom. Unutra u gradu komandu je vodio najpre sam Đurađ. On uskoro, s Jerinom, Lazarom i mitropolitom Atanasijem, prelazi u Ugarsku, da ište pomoći. Zapovedništvo je tad prešlo u ruke vojvodi Tomi Kantakuzinu i despotoviću Grguru. "S početka je opsada sporo napredovala. Kišom od strela nije se moglo dosaditi kulama grada smederevskog. Ali je Sultan dao saliti nekolike grdosije topova, pa ih namesti u bateriju, prvu bateriju koja je zatreštala na obalama smederevskog Dunava. Ogromna zrna od kamena počeše padati na devičanske kule smederevske. Užasna pucnjava više je davala strave narodu koji se u gradu zatvorio no što je štete nanosila. Bilo je mnogo njih koji su tada prvi put čuli grmljavu topova, pa ih je ona poražavala. Po uveravanju istorika Halkoholdila, gruvanje iz topova trajalo je bez prekida i danju i noću. Ali se gradska posada junački branila."
Grad se međutim morao predati usled gladi, posle tromesečne opsade, 18. avgusta 1439. Odmarajući se u dvoru svoga tasta, Murat naimenuje za "vojvodu smederevskog" Turahan-bega, koji se pri opsadi odlikovao. Uz to Sultan je odmah naredio da se crkve pretvore u džamije, i da se u Smederevo doseli što više Turaka.

Što se despotovića Grgura tiče, on se - sudeći po jednom pismu od 22. decembra 1439. u kome mu Dubrovčani preporučuju svoje trgovce - u Smederevu kretao dosta slobodno, a možda je kući došao i mlađi mu brat Stefan, koga je 1439. godina zatekla bila kod sestre u Jedrenima. Ali kad je Murat doznao za njihovu tajnu prepisku s ocem, pošalje ih u Malu Aziju i, 8. maja u Tokatu, po njegovu nalogu budu oba brata oslepljena. Molba carice njihove sestre bila je dockan stigla, tako da je ta vest izvesno bila najcrnja od svih vesti što su ih u tuđinstvu Đurađ i Jerina primili.
I Toma Kantakuzin je, po svoj prilici, otišao iz Smedereva onda kad je bilo neminovno da se Smederevo preda, jer ne samo da ga ne nalazimo u Srbiji nego imamo podatak da je Đurađ predao opštini dubrovačkoj u poklad i Tomino srebrno posuđe (1441).
Tek posle velikog ugarsko-turskog rata od 1443. po Segedinskom miru, bi Đurđu povraćena cela zemlja, i on u Smederevo ulazi 22. avgusta 1444. Turski komisar Balta-oglu, koji mu je predao ključeve od grada, doveo mu je i oslepljene sinove, Grgura i Stefana.
U septembru 1444, uoči boja kod Varne, kralj Vladislav i Jovan Hunjadi dolaze u Smederevo, i tu ostaju dokle god im sva vojska nije prešla na ovu stranu Dunava. Mihalo iz Ostrvice pripoveda kako je Despot pripremio bio za njih čadore, osobito jedan skupocen i iznutra urešen biserom i zlatom, za Kralja, i kako je, i pored toga što ga je odvraćao od rata, obdario Vladislava lepim konjima i svotom od pedeset hiljada dukata.
18. decembra 1446. u Smederevu se obavlja svadba despota Lazara i jelene, kćeri morejskog despota Tome Paleologa, a istoga dana izaslanik cara Jovana VIII Paleologa, Đorđe Filantropin, venčao je najmlađeg Đurđevog sina za despota.
Bežeći s Kosova, posle poznate pogibije u velikoj bici 18. i 19. oktobra 1448, Jovan Hunjadi, prozvan od Srba Sibinjanin Janko, povlači se preko Despotovine, i po Despotovoj naredbi bude uhvaćen i sproveden u Smederevo. Tu je stavljen pod stražu, i s njim se blago postupalo. Iako su Turci tražili od Đurđa da im izda Hunjadija, ugarski vojvoda, posle dva meseca, bi pušten na slobodu. U proleće 1449. izaslanici ugarske vlade i Despot kao punomoćnik Porte pregovaraju, na Despotovu dvoru, o miru; u mesecu maju bi potpisan Smederevski ugovor, po kome se i Ugarska i Turska obavezuju da ubuduće neće s vojskom prelaziti preko zemljišta Srbije. Takođe je u Smederevu, 7. avgusta 1451, potpisana listina o izmirenju Srbije i Ugarske, i u isti mah zaključena veridba Đurđeve unuke Jelisavete, kćeri Ulriha Celjskog, sa Matijom, mlađim sinom Hunjadijevim.
Naposletku, te 1451, na srpski dvor se vraća Mara, udova Murata II. Nju je sin Muratov, Mehmed II, opremio na put s čašću i vrlo darežljivo.

Grad, danju zatvoren, noću otvoren
Kod ovakvih političkih prilika, Smederevo je izgledalo kao vojnički šator koji se nikako ne diže. "U najamničkim četama despota Đurđa bilo je svakojakih narodnosti: Francuza, Italijana, Madžara, Nemaca, Grka, Arbanasa. Između dva pohoda, ti ljudi misle i na provod; zadovoljstva su se pružala lako jer je zemlja bila pet godina pod tuđom okupacijom".
Da je život u prestonici bio veseo, svedoči nam donekle ova strofa:
Što j' grad Smederevo
Vas dan zatvoreno,
Vas dan zatvoreno -
Svu noć otvoreno?
Ali je 12. januara 1453. u Smederevu bila opšta narodna svetkovina, puna sjaja i dirljivih prizora, prilikom polaganja moštiju svetog Luke u smederevsku mitropoliju. Po cenu od tridest hiljada dukata i s dopuštenjem od sultana, Despot uspe da prenese mošti velikoga evangelista iz Rogosa, u Epiru, u svoju prestonicu. Posaobini srpskoj koja je sprovodila svetinju Đurađ je išao u susret čitavu nedelju dana; rodoljubivi vladar verovao je da će čudotvorčevo telo doneti njegovom napaćenom narodu mir i napredak; i, ugledavši izdaleka litiju, sišao je s konja, kao i sva njegova pratnja, i gologlav, sa suznim očima od ushićenja, priđe kivotu da ga celiva. Na dvoru je Jerina postila ne jedući ništa. Kad je povorka, kojoj je svet vrveo sa svih strana, bila nadomak Smedereva, ona je sa svojom decom izišla pešice pet paprišta. narod se toliko tiskao da se približi kostima da su vojnici morali silom krčiti put. Apostol bi najpre unet u pridvornu crkvu, zatim u Despotovu palaču, gde je celu noć služeno bdenije. Sutradan, svetac je nošen tri puta oko gradskih zidina. Za moštima je koračao Despot s porodicom; za njome su mitropolit, sveštenici i inoci pojali "stjeni grada da utvrdet se i nepokolebimi prebudut"; napred su nošeni krstovi, barjaci, ikone, repide i druge crkvene stvari. Svak je držao užeženu sveću. Najzad je svetac položen u crkvu Blagoveštenje pri mitropoliji, u koju su dovodili bolesnika, kljakave i umobolnike da ozdrave od čudesa svetog Luke. Iz rake su se rasprostirali mirisi raznoga cveća. Bilo je tu uostalom i nevernika, koji su pravili dosetke na račun duhovnika, ali ih je svetac sputavao. Njega je Đurađ obdario skupocenim darovima, a dao je milostinju i ništim i oskudnim. Taj dan pun bleska, radosti, pobožničke vedrine i nade u bezbednu budućnost, prašnjivi putnici su se tiskali s vojskovođama u svečanoj opremi, devojke u prazničnom ruhu sa sveštenicima u zlatnim odeždama i državnim dostojanstvenicima, i ne sluteći da će svetinja ta biti uskoro predmet ličnih računa i cenjkanja poslednje despotice srpske.