O starom jevrejskom kalendaru ima malo podataka. Poznato je da se u IV veku pre naše ere koristio lunarni kalendar, koji se nije podudarao sa solarnom godinom.

Ipak, prema nekim sačuvanim izvorima, ostala su imena meseci: aviv, „mesec zrenja klasja“, ziv, „mesec sejanja“ i bul „mesec letine“, pa se može zaključiti da je u staro doba kod jevrejskih plemena postojao kalendar koji se orijentisao prema vremenu obrade zemlje.

Pošto je uvek računanje vremena tesno vezano sa odgovarajućim religijskim sistemom, tako je i drevni jevrejski kalendar odgovarao Mojsijevim zakonima. Početak novog meseca morao se podudarati sa pojavom mladog meseca, bilo je uslovljeno time ako su ga videla najmanje dva čoveka. Glasonoše poslate u Jerusalim dobijale su saopštenje od sinedriona, posle čega se zvanično objavljivao početak novog meseca. Lomače na brdima i zvuci truba obavezni su bili da prenesu taj događaj svim naseljima zemlje. Mnogi jevrejski praznici nisu samo zavisili od faza Mesečevih mena, već i od vremena sazrevanja ječma. Proizvoljno računanje prema Mesecu često se nije podudaralo sa pojavom mladog meseca u Jerusalimu i sazrevanja žita u Palestini. Zbog toga se vremenom religiozni kalendar Jerusalima razilazio sa zvaničnim računanjem vremena.

Posle vavilonskog ropstva jevrejski kalendar postaje lunarno - solarni. Godina se delila na 12 meseci, od kojih su četiri imala 29 dana, a neparni po 30. Nova godina je počinjala sa mladim mesecom prvog dana meseca Nisana (mart, april). U tom mesecu u Palestini sazrevalo je žito. Četrnaestog dana meseca Nisana praznovala se starozavetna Pasha.

Meseci koji su dolazili posle njega imali su nazive: Ipar, Sivan, Tammuz, Ab, Elul, Tišri, Marhešvan, Kislev, Tebet, Šabat, Adar. Da bi se usaglasila lunarna godina, u trajanju od 354 dana, sa solarnom, svake dve ili tri godine dodavali su dopunski mesec, koji su nazivali „prvi Adar“, za razliku od stalnog „drugog Adara“. Godina sa dodatnim mesecom nazivala se „bremenitom“.

Dugo vremena prestupni meseci i dani stavljali su u kalendar proizvoljno, premda je Judejcima bio poznat način ustrojstva kalendara. Sve do II veka stare ere judejska administracija, kada je za to nastajala potreba, dopunjavala je godinu: „Ako su golubi još mali, jagnjad još slaba, a ječmeno žito još nije sazrelo... ja sam odlučio da dodam godini još trinaest dana“, izveštavao je predsednik sinedriona.

Za dodavanje meseca u prestupnoj godini koristili su, kao i u Vavilonu, 19-ogodišnji ciklus, to jest, prestupne su bile 3, 6, 8, 11, 17 i 19. godina.

Sa trećim vekom pre naše ere Nova godina je bila prenesena sa prvog dana meseca Nisana, koji je nastupao u vreme prolećne ravnodnevice, na prvi dan meseca Tišri, koji pada u jesenju ravnodnevicu.

Složenost jevrejskog kalendara završava se time, što je broj dana u 19-ogodišnjem ciklusu promenjen od 6.393 do 6.941. Prema religioznim propisima prvi dan nove godine nije mogao da bude u sredu, petak ili nedelju. Ako se desi takav slučaj, početak godine se odgađa dan ili čak dva dana. Eto zbog čega u jevrejskom kalendaru postoje tri razne godine: kratka, ili manjkava, koja sadrži, u zavisnosti od toga, da li je godina prestupna ili nije, - 353 ili 358 dana; pravilna ili normalna, - sa 354 ili 384 dana; puna ili prekomerna sa 355 ili 385 dana. Dobija se da ispada da jevrejski kalendar ima šest varijanti trajanja godine.

Da bi odredili kakva će biti tekuća godina, neophodno je bilo obratiti pažnju kakva je veličina drugog i trećeg meseca. Ako je mesec Hešvan (savremeni naziv meseca Marhešvana) i u mesecu Kislevu broj dana se menja, - znači, početak godine dolazi u sredu, petak ili nedelju i bio bi pomeren.

Dan u jevrejskom kalendaru počinje od šest sati uveče, a sat se deli, ne na minute i sekunde, već na heleke i rege. Jedan sat je ravan 1080 heleka, a 1 helek ima 76 rega.

Računanje u jevrejskom kalendaru počinje sa stvaranjem sveta 7. oktobra 3.761. godine pre naše ere. Tu eru prihvaćeno je nazivati „judejskom“.