"… Među najvažnijim zadacima koji su kao naša sveta dužnost pred nas postavljeni, poslednji ali ne i jedini je da uz pomoć Boga, učinimo ono što je Savetovanje u Trentu postavilo pred Svetu stolicu …"

Tim rečima papa je 1582. godine objavio svoju reformu kalendara kao odgovor na zadatak koji je pred tadašnjeg papu Pavla III postavljen 1563. godine na Savetovanju u Trentu.

Naime,po savetu nemačkog astronoma Kristofera Klavijusa (1538-1612) i napuljskog fizičara i astronoma Alojzija Lilija (1520-1576), papa Grgur XIII (1502-1585) je 24. februara 1582. obznanio reformu do tada postojećeg, julijanskog, kalendara papskom bulom Inter Gravissimas nazvanom po prve dve reči njenog teksta. Papska bula je sadržala sledeće odredbe:
Iz kalendara će se izostaviti 10 dana, tako da posle četvrtka 4. oktobra 1582. sledi petak 15. oktobar.
Prestupna je svaka godina deljiva sa 4, osim godina deljivih sa 100 kod kojih su prestupne samo one deljive sa 400.
Prestupna godina ima jedan dan više od proste koji se stavlja na kraju meseca februara.
Uskrs će se odsad izračunavati po novom pravilu, vezanom za novi kalendar.
Prvi dan u godini biće 1. januar.
Ovaj novi kalendar nazvan je po papi Grguru gregorijanski. Po njemu je prosečna dužina trajanja godine smanjena na 365,2425 dana (365+97/400 = 365,2425 jer ima 97 prestupnih godina na svakih 400) što daje grešku od 365,2425 – 365,2421890 = 0,00031 dan ≈ 26 sekundi. To znači da će se ova greška akumulirati na jedan dan za 1/0,00031 ≈ 3225 godina, odnosno nešto kraće jer se tokom vremena dužina trajanja solarne godina smanjuje, a greška povećava.
Razlika između gregorijanskog i julijanskog kalendara je ta što gregorijanski ima 97 prestupnih godina u svakih 400, a julijanski 100. U gregorijanski kalendar uvedano je takozvano „sekularno pravilo“ da su godine deljive sa 100 (sekularne godine) proste, osim ako su deljive sa 400, u kom su slučaju prestupne. To znači da su godine 1700, 1800, 1900, 2100, itd. prestupne po julijanskom, a proste po gregorijanskom kalendaru. Početna razlika između julijanskog i gregorijanskog kalendara od 10 dana, danas iznosi 13 dana, a nakon 2100. uvećaće se na 14. dana (što znači da će pravoslavni Božić padati od tada 8. januara).
Postojao je svojevremeno predlog britanskog astronoma Džona Heršela da se uvede 4000-godišnje pravilo po kojem bi svaka godina deljiva sa 4000 bila prosta umesto prestupna, čime bi se prosečna dužina trajanja godine smanjila na 365 + 969/4000 = 365,24225 dana, što je bliže tropskoj godini, ali ovaj predlog nikada nije prihvaćen.
Uvođenjem gregorijanskog kalendara, kalendarska godina je približena tropskoj najviše do tada.
Kada je papa Grgur 1582. godine uveo novi kalendar, njega su odmah prihvatile Italija, Poljska, Portugal i Španija, a ubrzo i ostale katoličke zemlje. Protestantske zemlje prešle su na gregorijanski kalendar mnogo kasnije, a pravoslavne tek u 20. veku, s tim što pravoslavne crkve nikada nisu prešle na ovaj kalendar (pogledajte Milankovićev kalendar).
U Kraljevini SHS, „novi“ - gregorijanski kalendar zvanično je prihvaćen Zakonom o izjednačavanju starog i novog kalendara od 10. januara 1919. godine,[2] objavljenom u prvom broju „Službenih novina Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.
Ovim zakonom određeno je da u celoj državi na dan 15. januara 1919. godine po „starom“ - julijanskom kalendaru prestaje da važi stari kalendar i da se danom 28. januara 1919. godine, uvodi računanje vremena po „novom“ kalendaru. Država je usvojila gregorijanski kalendar u vreme kada nije postojao Sabor SPC, pa je tako SPC ostala na starom kalendaru.
Za vreme i posle Prvog svetskog rata, osim u Kraljevini SHS, julijanski kalendar u vancrkvenoj primeni napustile su i Bugarska, Grčka, Rumunija i Rusija. U Turskoj, gregorijanski kalendar je počeo da se primenjuje 1925. godine.

Godine se u hrišćanskom kalendaru danas broje od rođenja Isusa Hrista. Godine 523. papski namesnik Bonifacije naredio je monahu Dionisiju Malom da odredi način kako će se sprovoditi takozvano Aleksandrinsko pravilo doneto na Prvom vaseljenskom saboru u Nikeji 325. godine, a koje kaže da će se godine brojati od rođenja Isusa Hrista. Dionizije je (pogrešno) izračunao da je Isus rođen 25. decembra 753. godine od osnivanja Rima, i odredio da hrišćanska (nova) era počinje 1. januarom 754. godine koja je nazvana 1. godina nove ere. Kako je Dionizije ustanovio datum Hristovog rođenja nije poznato, ali je poznato da je Hrist rođen u vreme vladavine cara Iroda Velikog koji je umro 750. godine od osnivanja Rima, što znači da je Dionizije pogrešio za najmanje 3 godine. Iako je ovo ubrzo shvaćeno, ovakvo pogrešno brojanje godina zadržalo se do danas.
S obzirom da hrišćanska era počinje od rođenja Isusa Hrista, na prvi pogled izgleda nelogično da je on rođen 25. decembra, a ne 1. januara. To je, međutim, normalno jer je u vreme Hristovog rođenja već bio određen današnji raspored meseci i broj dana u njima, i bilo bi nelogično pomerati ih. Kasnije su ljudi počeli da nazivaju godine pre rođenja Hrista godinama pre nove ere, ali pošto nula tada još nije bila poznata 1. godina n. e. sledi odmah nakon 1. godine p. n. e.
Julijanski kalendar uveden je 45. p. n. e., ali kada se u današnje vreme govori o datumima pre ove godine, normalno je da se Julijanski kalendar produži u nazad. Ovo se naziva proleptički julijanski kalendar. U proleptičkom julijanskom kalendaru prestupne su sve godine pre nove ere koje pri deljenju sa 4 daju ostatak 1 (zbog nepostojanja 0. godine).
Takođe postoji i proleptički gregorijanski kalendar koji se odnosi na datume od pre 1582. godine. Da ne bi došlo do zabune, proleptički gregorijanski kalendar se retko koristi, umesto njega se za sve datume do 4. oktobra 1582. koristi julijanski, a od 15. oktobra 1582. gregorijanski. Pošto nisu sve zemlje prešle na gregorijanski kalendar 1582, to se često neki datumi i posle ove godine računaju po julijanskom kalendaru ukoliko ga je data zemlja u to vreme još uvek koristila. Kada se, na primer, kaže da je Oktobarska revolucija počela 24. oktobra 1917. to se odnosi na julijanski kalendar, dok bi po gregorijanskom to bio 6. novembar 1917.

Kada je Julije Cezar uveo julijanski kalendar, odredio je 1. januar za početak nove godine umesto 1. marta koji se koristio do tada. Pošto se crkva oštro protivila proslavama Nove godine uz obilje alkohola, na Tridentskom koncilu 567. godine utvrđeno je da je prvi januar kao početak nove godine uzet greškom i da ga treba promeniti. Tokom srednjeg veka korišćeni su različiti datumi kao početak nove godine.
U Vizantijskom carstvu se početak godine računao od 1. septembra, ali se godine nisu brojale od rođenja Isusa Hrista, nego od nastanka sveta, za koji su utvrdili da je bio 1. septembra 5509. p. n. e. Od 18. veka većina država se vratila početku godine 1. januara, osim Italije i Engleske koje su se 1. januaru vratile 1750. godine. Međutim, kada su u pitanju prestupne godine, one su se uvek računale uzimajući 1. januar za početak godine.

Gregorijanski kalendar koriste samo crkve zapadnog hrišćanstva, a prisutno je i pogrešno verovanje da ga koriste i neke pravoslavne pomesne crkve. Naime, sve pomesne crkve (osim Ruske, Jerusalimske, Srpske, Gruzijske i manastira Svete Gore), predvođene Vaseljenskom patrijaršijom, koriste novojulijanski kalendar (Milankovićev kalendar), a ne gregorijanski kalendar. Mešanje ova dva kalendara je prisutno zbog njihovog poklapanja, razlika za jedan dan će se pojaviti tek 2800. godine. Zbog ovakvih zabluda, prilikom obeležavanja velikih hrišćanskih praznika (npr. Božić — 25. decembar), često se mogu čuti čestitke upućene svim hrišćanskim crkvama koje praznik proslavljaju po gregorijanskom kalendaru. Zapravo, Katolička crkva i većina pravoslavnih pomesnih crkava upotrebljavaju dva različita kalendara — gregorijanski i Milankovićev.