Julijanski kalendar

Julijanska Nova godina (najčešće kod Srba: Srpska Nova godina, a kod ostalih Stara Nova godina ili Pravoslavna Nova godina) je praznik koji se slavi 14. januara po gregorijanskom kalendaru svake godine.

Tog datuma je 1. januar po julijanskom kalendaru.

Iako nije zvanična Nova godina, ona se rado slavi u balkanskim zemljama kao što su Srbija (srpska Nova godina), Crna Gora, Bosna i Hercegovina (Republika Srpska), Makedonija, pravoslavni delovi Hrvatske...

Takođe se slavi u Rusiji, Belorusiji, Ukrajini, Jermeniji, Moldaviji, Gruziji...Zanimljivo je i to da tradicija obeležavanja Julijanske Nove godine postoji i u nekim nemačkim kantonima u Švajcarskoj (kao Alter Silvester), kao i u nekim delovima Galske zajednice u Škotskoj (Edinburški ’Am Bothan’).

Od nastanka civilizacije ljudi su tražili sve bolje načine da mere vreme. Korištene su različite jedinice, različiti načini i različiti kalendari. Tokom poslednjih nekoliko hiljada godina korišteno je više od 1500 kalenara, većina ovih kalendara korišćena je za verske potrebe. Danas je u upotrebi ostalo još oko 50 različitih vrsta kalendara.

Kad god i gde god nastajali kalendari su imali zajedniči cilj – da omoguće što tačnije merenje vremenskih intervala. Svi narodi nastojali su da naprave što tačniji kalendar, kalendar koji bi im omogućio da prate periodične promene u prirodi i tako olakšaju život i rad, gajenje stoje i useva. Kako je zadatak svih kalendara bio da prate periodične promene u prirodi, njihovi tvorci su nastojali da ih povežu sa nekim vidljivim promenama na nebu, sa Suncem, Mesecom i zvezdama. Mnogo noći i dana provodili su tadašnji astronomi, astrolozi, vračevi, proroci i ostalo sveštenstvo gledajući nebo i uočavajući pravilnosti.

Da bi upoznali kalendare moramo pre toga da upoznamo neke od osnovnih astronomskih pojmova i veličina, na kojima se ti kalendari baziraju. Verovatno jedan od najvažnijih pojmova je tropska godina.

Tropska godina je srednji vremenski razmak između dva uzastopna prolaska Sunca kroz gama tačku (tačka prolećne ravnodnevnice), ili rečeno jednostavnije – vreme između dva početka proleća. Njena vrednost iznosi 365,242190419 dana (oko 365 dana 5 časova i 50 minuta). Možda ste već primetili jedan od skoro nerešivih problema na putu ka tačnom kalendaru – ovoliko decimala, ali to nije kraj! Tropska godina nije konstantna, njeno trajanje odstupa od srednje vrednosti i po nekoliko minuta. Takođe, tropska godina je sve kraća i kraća, tokom jednog ljudskog veka nastane promena na šestoj decimali!

Možda deluje da je ovo malo i zanemarljivo ali to je razlog zbog koga niko nikada neće moći da napravi apsolutno tačan kalendar, cilj svakog tvorca kalendara je se kalendarska godina što više približi tropskoj godini. Istovremeno, ove promene u trajanju tropske godine i jedan su od razloga što se stari kalendari stalno zamenjuju novim, tačnijim.

Druga dva značajna pojma vezana su za Mesec. Pre svega to je sinodički mesec – vreme koje je potrebno za jedan pun ciklus Mesečevih mena (period između dva mlada Meseca).

I ovaj vremenski interval nije konstantan, u proseku traje 29,5 dana (uz odstupanje od nekoliko sati). Kao i trajanje tropske godine tako se i trajanje sinodičkog meseca menja tokom vremena. Kružeći oko Zemlje Mesec se stalno udaljava i potrebno mu je sve više i više vremena da obiđe oko naše planete. Iz ovog razloga ni kalendari bazirani na sinodičkom mesecu ne mogu da budu apsolutno tačni. Sinodički mesec određuje lunarna u godinu – period od 12 srednjih sinodičkih meseci. Ova godina je kraća od tropske godine za oko 11 dana.

Na osnovu „etalona“ godine svi kalendari mogu se podeliti u tri osnovne grupe:

solarni – trajanje kalendarske godine teži trajanu tropske godine (julijanski, gregorijanski, Hajamov kalendar)

lunarni – trajanje kalenarske godine teži trajanju lunarne godine (neki arapski kalendari)

lunarno-solarni – kalendarski mesec usaglašen je sa lunarnim mesecom a kalendarska godina sa tropskom godinom (kineski, japanski, vijetnamski, jevrejski kalendari)

Tokom istorije Evropskih naroda najveći značaj imali su julijanski i gregorijanski kalendar. Istorija ova dva kalendara počinje u starom rimu. Kalendar starih rimljana bio je lunarni. Godina tog kalendara bila je kratka, trajala je 304 dana, i bila je podeljena na 10 meseci.

Prema tom kalendaru godina je počinjala 1. marta. Rimski kralj Numa Pompilije (753 – 673 god. pre nove ere) godini je dodao još dva meseca i tada je godina trajala 355 dana. Da bi se kalendarska godina izjednačila sa Sunčevom povremeno je dodavan trinesti, prestupni, mesec. Nije postojalo nikakvo pravilo za dodavanje ovog meseca i to je bila politička odluka – kada je bilo potrebno produžiti mandat nekom konzulu dodavan je mesec.

Poslednja godina ovog kalendara poznata je pod nazivom „poslednja godina zabune“ i trajala je „samo“ 445 dana.

Rimski imperator Gaj Julije Cezar (100 – 44 god. pre nove ere) uvideo je ogromne probleme ovog kalendara i odlučio je da stane na put ovom „političkom“ kalendaru Na njegov poziv u rim je stigao Sozigen, grčki astronom, koji je trebao da napravi kalendar baziran na prirodi, tj. na astronomskim principima. Sozigen je napravio novi kalendar koji su rimljani, u čast Julija Cezara, nazvali julijanski. Primena ovog kalendara počela je 1. januara 45. godine pre nove ere.

Sistem godina koji je uveden u ovaj kalendar nastavio je da važi i do današnjih dana. Godine su podeljene na proste (traju 365 dana) i prestupne (traju 366 dana). Pravilo smenjivanja prostih i prestupnih godina (tzv. interkalaciono pravilo) je jednostavno – prestupna je svaka četvrta godina. Na ovaj način prosečna julijanska godina trajala je 365,25 dana, tj. 11 minuta i 15 sekundi duže od tropske godine. Ova „mala“ greška značila je odstupanje od 3 dana na svakih 400 godina.

Jula 325. godine nove ere, na Prvom vaseljenskom crkvenom saboru u Nikeji hrišćanska crkva prihvatila je julijanski kalendar. Tada je kanonizovano i pravilo za određivanje Uskrsa.

Uskrs je trebao uvek da bude u nedelju, posle prvog prolećnog punog meseca. Izbačena su i tri dana (razlika koja je nastala od uvođenja kalendara) da bi prolećna ravnodevnica padala 21. marta, onako kako je bilo u vreme dok je Isus bio živ.

Nekoliko vekova kalendar i interkalaciono pravilo nisu menjani. Do XVI veka odstupanje je već bilo veliko i lako se primećivalo. Proleće je tada počinjalo 11. a ne 21. marta. Ponovo je bila potrebna promena kalendara.

Papa Gregorije XIII je po računu napuljskog astronoma Luiđija Liloa reformisao kalendar. Po njemu je nov kalendar nazvan gregorijanski. Uvedene novine nisu bile velike ali značile su veliko povećanje tačnosti. Nov kalendar odstupao je od tropske godine za samo 26 sekundi. Osnovna razlika između julijanskog i gregorijanskog kalendara nastala je onog dana kada je kalendar uveden. Posle četvrtka 4. oktobra 1582. godine nastupio je petak 15. oktobar 1582. godine. U novom kalendaru ne postoje daumi od 5. do 14. oktobra 1582. god. Ova promena imala je mnogo protivnika među ljudima tog vremena, neki od njih čak su smatrali da im neko na taj način “krade” deset dana zivota.

Preskakanja suvišnih dana promenjeno je i interkalaciono pravilo. Zadržano je pravilo da je svaka četvrta godina prestupna, ali dodat je izuzetak. Prema novom pravilu godine kojima se završavaju vekovi (1700, 1800, 1900, 2000 itd) prestupne su samo ako su deljive sa 400.

Gregorijanski kalendar je prvo usvojen u katoličkim zemljama a kasnije ga prihvataju i protestanti. Otpor prema novom kalendaru najtuže je trajao (ili bolje rečeno traje) u pravoslavnim zemljama. Danas je ovaj, gregorijanski, kalendar jedini standardni kalendar za merenje vremena u celom svetu.

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca prihvatila je gregorijanski kalendar tek 1919. godine. Te godine, posle 18. januara osvanuo je 1. februar. Danas je gregorijanski kalendar zvaničan kalendar za računanje vremena u skoro svim zemljama sveta. Za verske potrebe neke države zadržale su svoje kalendare, a pravoslavne crkve zadraže su julijanski kalendar.

Dugo nakon uvođenja gregorijanskog kalendara pravoslavne crkve su nastavile da koriste julijanski, Cezarov, kalendar neobraćajući pažnju na njegove nedostatke i odstupanja. Tek je u XX veku zaključeno da je potrebna promena. Godine 1923. Srpska pravoslavna crkva predložila je početak rada na na pravljenju novog, još tačnijeg kalendara.

Novi kalendar je trebao da zameni julijanski i da bude tačniji od gregorijanskog. Istovremeno, ovaj kalendar trebao je da bude sličan svojim prethodnicima da prelazak ne bi bio komplikovan. Zadatak nije bio uopšte lak i poveren je jednom čoveku, Srbinu, iz Beograda.
Taj čovek zvao se Milutin Milanković (1879 – 1958), i bio je sigurno jedan od naših najznačajnijih naučnika. Milanković je naš najcitiraniji naučnik i jedno od najslavnijih imena u svetskoj klimatologiji, gde je mesto zaslužio teorijom ledenih doba. Veliki doprinos dao je astronomiji, nebeskoj mehanici, geofizici, geografiji. Njegovo delo “Kanon osunčavanja” proglašeno je 1995. godine, od strane evropskih i američkih naučnika jednim od najumnijih i najznačajnijih naučnih ostvarenja XX veka. Za razliku od Tesla ili Pupin svetsku slavu nije stekao u najvećim naučnim centrima Evrope i Amerike već je radio u Srbiji, u Kapetan Mišinom zdanju, na Beogradskom Univerzitetu. Naučnike širom sveta fascinirao je brilijantnim idejama I složenim matematičkim proračunima, koje je izvodio koristeći samo papir, olovku i nesto malo pomoćnih računskih skalamerija.

Upravo on, Milutin Milanković, odgovorio je na poziv crkve svog naroda i krenuo u pravljenje novog kalendara. Oktobra meseca 1924 godine, na kongresu pravoslavne crkve u Konstantinopolju, Milanković je, pod nazivom “Kraj julijanskog kalendara i nov kalendar pravoslavne Crkve” objavio ovo svoje remek delo.

Ovaj, Milankovićev kalendar je do dan danas neprevaziđen, u startu otklanja nedostatak julijanskog kalendara i usaglašava ga sa gregorijanskim a onda u oba kalendara uvodi dodatnu tačnost. Svi praznici bi trebali da budu usaglašeni sa novim kalendarom, Milankovićevim. Razlika između ovog i gregorijanskog javlja se tek za nekoliko hiljada godina.

Pravilo za određivanje Uskrsa nije dirano. Dan Uskrsa bi se i dalje određivao prema starom pravilu (u odnosu na pun Mesec i jevrejski praznik paske, sa tom razlikom što bi se dan punog Meseca određivao astronomski, a ne kao što je do tada bilo prema prema kalendaru. Skoro sve pravoslavne crkve prihatile ovaj nov, Milankovićev, kalendar, osim tri: Ruske, Jerusalimske i Srpske.

Ovo su činjenice koje dolaze iz prirode, nauke, astronomije, a zašto Srpska pravoslavna crkva nije prihvatila najtačniji, do sada napravljen, kalendar, na čijem je stvaranju prva insistirala i koji je napravio čovek iz Srbije ostaje za neku drugu temu i za neke druge ljude.

Srećan vam bio 14. januar, kao i svaki drugi dan ove i svake naredne godine.