forumasi
Danas hocu da vam prezentujem ( prenesem , pretstavim ko kako hoce) jedan mnogo ( spored mene) dobar tekst u vezi ,,Vizantije,,. Ko ce da svati svati ce ko ne Ne ...
Pa da pocnemo ovaj tekst sam ga citao pred jedno 3 godine i mislim da je dobar :
Ime Vizantije smislili su prvi vizantolozi, profesori Sorbone u 16 veku, po imenu male antičke grčke kolonije koja se nalazila na mestu Novog Rima osnovanog početkom 4 veka (324. godine) od strane rimskog imperatora Konstantina Velikog. Ovaj potcenjivački onomastički anahronizam, svakako, nije nastao slučajnošću, on je odraz konfesionalnog zapadnog prozelitizma koji je od srednjeg veka obeležavao odnos Zapada prema jedinom legitimnom i neposrednom nasledniku Rimske imperije.
Naziv Vizantija nastaje oko jedan vek posle nestanku ove hiljadugodišnje imperije koju su njeni žitelji nazivali Rimskim carstrvom, dok se je na Zapadu njegovo drugo ime bilo Istočno rimsko carstvo. Ime Vizantije su smislili prvi vizantolozi, profesori Sorbone u 16 veku, po imenu male antičke grčke kolonije koja se nalazila na mestu Novog Rima osnovanog početkom 4 veka (324 godine) od strane rimskog imperatora Konstantina Velikog.
To je nešto kao kad bi na sto ili više godina posle nestanka evropske civilizacije istoričari u budućnosti nazivali istorijsku Francusku po imenu antičkog grada koji je postojao na mestu Pariza, Lutecija, ili Srbiju po imenu Singidunuma, grada koji se u starom veku nalazio na mestu Beograda.
Ovaj potcenjivački onomastički anahronizam svakako nije nastao slučajnošću, on je odraz konfesionalnog zapadnog prozelitizma koji je od srednjeg veka obeležavao odnos Zapada prema jedinom legitimnom i neposrednom nasledniku Rimske imperije. Činjenica da je imperator Konstantin preselio u novu prestonicu njegove imperije, ne samo Senat i ostale državne institucije, nego su preseljene i sve patricijske porodice koje su sagradile nove palate i rezidencije po ugledu na one koje su imale u starome Rimu, kao da nikada nije zaboravljena, još manje oproštena od strane zapadnih, pre svega crkvenih elita i hijerarhija.
Papski falsifikat
Stoga je bez sumnje i nastala takozvana „Konstantinova darovnica”, falsifikat koji nastaje pod okriljem papske kurije, kako je ukazano još u 8. veku i čiji apokrifni karakter je dokazao Lorenzo Vala u 15. veku. Konstanin je prema toj lažnoj darovnici darovao rimskom papi Silvestru duhovno staranje i politički autoritet nad zapadnim delom carstva, što je u svakom pogledu suprotno duhu i poretku rimske imperije, ali je svakako bilo potrebno papskoj kuriji u njenoj borbi da se nametne i održi crkvena i politička dominacija na poluvarskom Zapadu i ne samo Zapadu.
Polaganje prava na dominaciju je u papskom Rimu napuštenom od strane carsta nasleđeno iz poriva za dominacijom koja je snažna prateća pojava ove velike antičke civilizacije. Pentarhija kao višecentrizam prvobitne Crkve tako je žrtvovana monarhijskom i imperijalnom shvatanju Crkve s papom kao autokratskim monarhom nepodeljene vlasti nad svim crkvenim pa i svetovnim autoritetima.
Ako se u teškim i konfuznim vremenima posle varvarskih najezdi na evropski Zapad može razumeti potreba za vespostavljanjem starorimskog poretka i papskog autoriteta, vremenom je autokratski poredak u Crkvi pokazivao sve više pogubnih posledica, kao što je bio veliki raskol nametnut od strane Rima istočnoj Crkvi 1054, tako i reakcijom uglavnom germanskog dela zapadnog dela Crkve, kada Luterova Reforma definitivno razbija njenu monolitnost u 16 veku.
Ruski pravoslavni filosof Aleksej Homjakov je ovaj novi razdor okarakterisao kao dihotomiju „jedinstva bez slobode”, zbog kojeg nastaje „sloboda bez jedinstva”, stoga što je u prvom slučaju narušen iskonsko načelo i poredak drevne Crkve: „Jedinstvo u slobodi”.
Helen Arvajler, kao šef najstarije katedre vizantologije, na Sorboni, pitanjem upućenim katoličkim učesnicima simpozijuma „Prvi – Drugi – Treći Rim”, koje glasi: „Ako je istorijski Prvi Rim paganski – Drugi Rim (Konstantinopolj) hrišćanski – a Treći Rim Moskva, koji ste vi dakle broj ?”, ukazala je na apsurd i nelogičnost rimokatoličke pretenzije na crkvenu hegemoniju.
Istorija i ostala problematika vezana za istoriju takozvane Vizantije ne može se svesti, dakako, na dogmatska ili kvazi dogmatska pitanja, iako je i njih potrebno poznavati ako se želi razumeti i objasniti jednostranost i pristrasnost sa kojom su tu istoriju tumačili zapadni, pa i ostali istoričari pod uticajem zapadne vizantologije. Posebno stoga što vizantijsko duhovno i kulturno nasleđe pripada civilizaciji istočnog hrišćanstva čije poznavanje i razumevanje predstavlja uslov za prevazilažnje hipoteka prošlosti unutar opštehrišćanskog sveta.
Sporna hronologija
Naziv Vizantija i Vizantijci za žitelje Istočnog Rimskog ili tačnije Hrišćanskog Rimskog Carstva, koji su sebe nazivali Romejima i nikako drugačije, simboliše isključivost fundametalističkog prozelitizma bez čijeg se odustajanja teško može zamisliti dalje približavanje između dva dela hrišćanstva.
Preostali tragovi uzurpiranog imena najblistavije civilizacijske sinteze zadržali su se uprkos svemu u jugoistočnoj Evropi gde je njeno zračenje ostalo najdugovečnije i najprisutnije.
Deo zapadnih istoričara još
počinje hronologiju Vizantije
od šestog, sedmog ili osmog veka.
Turski naziv za Balkan uvek je bio Rumelija, od arapskog naziva Rum za Rim i Rimsko carstvo, kao što je Rumunija deo istog semantičkog i civilizacijskog nasleđa, koje je veliki rimunski istoričar Nikolae Jorga nazvao „Vizantija posle Vizantije”[4].
Osim samog naziva, hronologija je, takođe, sporna u zapadnoj istoriografiji hrišćanskog Rima. Deo zapadnih istoričara, naime, još počinje hronologiju Vizantije od šestog, sedmog ili osmog veka, čime se posredno produžava težnja konfesionalnog prozelitizma da se prvi deo istorije Novoga Rima uzurpira u ime umišljenog latinskog karaktera carstva u tom periodu.
Latinski jezik jeste bio u tom prvom periodu ravnopravan sa grčkim kao službeni jezik carstva, iako je grčki još od rane i naročito pozne antike bio većinski govorni jezik kao i jezik kulture i pisane reči Istočnog Mediterana, privredno i civilizacijski najrazvijenijeg i najnastanjenijeg dela imperije.
Pozivanje na pravno i administrativno nasleđe staroga Rima, na koji se institucionalno najlegitimnije neposredno produžava istorija hrišćanske imperije, samo zato da bi se za par vekova skratilo i okrnjilo njeno jedanaestovekovno trajanje, takođe pokazuje jednostranu i pristrasnu interpretaciju njene trikontinentalne istorije.
Činjenica da je i hrišćanski Novi Rim doživeo brojne najezde varvara, ali je za razliku od zapadnog dela carstva uspevao da te nove i paganske narode integriše i asimiluje svojom moćnom cililizacijskom gravitacijom i hrišćanskom misijom, za šta je na latinskom Zapadu sticajem istorijskih okolnosti bilo potrebno neuporedivo više vremena uz niz regresivnih posledica po jedva delimično održavanje i kontinuitet urbane klasične civilizacije.
Tako je surovost paganskog Rima sa simbolom latinskom arenom u kojoj je prolivanje ljudske krvi jedno od osnovnih uporišta stvaranja masovne euforije i društvenog koncenzusa, dijametralno suprotna helenskoj olimpijadi sportskog i viteškog nadmetanja slobodnih ljudi i ratnika. Nije slučajno što se na Zapadu vekovima održava najokrutnija praksa Svete inkvizicije, uporedo sa ne manje okrutnim krstaškim redovima i njihovim osvajanjima, ne samo nehrišćanskih zemalja, u kojima sveštena lica bez zazora i ustezanja neštedimice ubijaju i učestviju u prolivanju ljudske krvi, sve ono što je bilo i ostalo nezamislivo za judeo-helensko nasleđe hrišćanskog Istoka.
Istočni dijalog
Odnos prema kulturnom i konceptualnom nasleđu, pisanoj reči, filosofiji i hrišćanskoj liturgijskoj praksi i dogmi bio je, takođe, bitno ako ne i dijametralno različit.
Hrišćanska imperija umela je
ne samo da pridobije i veže uz
Carigrad brojne i velike narode,
nego i da od njih načini moćnu
polugu svoga hiljdugodišnjeg trajanja.
Dok je na Zapadu Rimska kurija diktirala papocezarističko jednoumlje uterujući putem Inkvizicije nasilno jednoumlje i versku isključivost, na Istoku se održava plodan dijalog ili bar koegzistencija hrišćanskog i poznoantičkog pogleda na svet, isihastičke duhovnosti i helenskog neoplatonizma – kako suptilna isprepletanost, tako i oštrija dihotomija – uz toleranciju kakva se na Zapadu sve do Humanizma i Renesanse teško mogla i zamisliti.
Hrišćanska imperija umela je ne samo da pridobije i veže uz Carigrad brojne i velike narode, nego i da od njih načini moćnu polugu svoga hiljdugodišnjeg trajanja i daljeg zračenja na neuporedivo većim prostranstvima. Tako je bilo u prvom redu sa slovenskim morem koje je preplavilo evropske provincije Carstva, da bi ga njegova duhovna i civilizacijska misija pretvorila u stvaranje Trećeg Rima nad čijim nebom nikada sunce ne zalazi.
Tragom cunamija slovenskih masa koje dopiru do Krita, pa i do Egipta nešto kasnije, vreme dolaska Srba i Hrvata za vreme cara Iraklija, zbilja označava početak najvažnijeg i najzrelijeg, klasičnog perioda hrišćanske Romanije na Balkanu i u Maloj Aziji u prvom redu. Prevelik stepen urbanizacije nadoknađuju mase slovenskog i srpskog življa koje carigradski vasilevsi naseljavaju širom Male Azije. Tako nastaju slobodni seljaci i vojni obveznici – stratioti, koji plaćaju porez i obezbeđuju vojničke resurse koji će vekovima održavati vitalnu supstancu njegovog dugog trajanja.
Kada je reč o zemljišnim odnosima u okviru feudalizma, ovaj sistem zemljišne i vojne samodržive međuuzročnosti između slobodnog seljaštva i Carstva bio je svojevremeno predmet korisnog i produktivnog sporenja između francuske i srpske vizantologije, tačnije između vodećih autoriteta Sorbone i Beogradskog univeziteta, Pola Lemerla i Georgija Ostrogorskog.
Dok je zapadna istoriografija još između dva svetska rata feudalizam usvajala kao zaštitni znak evrocentrične samobitnosti i nadmoći zapadnog modela, ova se istoriozofska floskula za vreme Hladnog rata dodatno instrumentalizovala sve do japanskog feudalizma kome se pripisuje zapadnoevropski karakter, dok je ta privilegija bila osporavana za Vizantiju i njeno nasleđe, za koje je bila rezervisana Marks-Engelsova kvalifikacija „istočne despotije”.
Krstaško razaranje
Kulminacija selektivnog animoziteta nastalog iz hroničnog kompleksa prema neuporedivom sjaju i prestižu hrišćanskog Rima bio je prvi pad Konstantinopolja pod udarom IV krstaškog pohoda. Tada je hrišćansko varvarstvo trijumfalno narušilo trajanje najveće hrišćanske civilizacije i na presudan način potkopalo njene temelje[9].
Prema svedočenju zapadnih hroničara, prilikom osvajanja i besprimerne orgije razaranja, pljačke i krvoprolića, krstaši su zapalili i razorili jedan kvart Carigrada koji je sam bio veći od zajedno tri najveća francuska grada.
Romejsko carstvo se nije moglo
u potpunosti oporaviti od
latinske okupacije i sve militantnijeg
versko-ideološkog prozelitizma.
Za vreme više od poluvekovne okupacije Konstantinopolja, oni taj deo grada nisu pokušavali da obnove, a to im nije ni bilo potrebno jer je majka svih gradova carstva, u kojoj su delom na neki način kampovali, bila za njihove potrebe prevelika. Okupacija je završena tako što je 1261 manje odeljenje vizantijske vojske u prolazu nedaleko od moćnih odbranbenih zidina slučajno saznalo da je veći deo posade privremeno izašao, ušlo u grad, proteralo krstaše i povratilo vasilevsu koji je stolovao u Nikeji drevnu prestonicu Romejske imperije.
Simtomatičan je dvostruki aršin kojim je papa kaznio krstaše koji su, na zahtev Venecije, uzurpirali prvobitnu namenu pohoda tako što su za račun venecijanskog dužda najpre osvojili katolički grad ugarskog kralja, Zadar, pre nego su to učinili sa Konstantinopoljem. U prvom slučaju su bili kažnjeni papskom disciplinskom merom, dok je za razaranje prestonice hrišćanske imperije, osim blagog prekora, kazna papske kurije izostala.
Romejsko carstvo se nije moglo u potpunosti oporaviti od latinske okupacije i sve militantnijeg versko-ideološkog prozelitizma.
Gubitak monetarne hegemonije u 11 veku posle više od sedam vekova neprekinute i nepodeljene stabilnosti monetarne ekonomije pre toga su najavili opadanje Romejske imperije u korist privrednog i ekonomskog uspona Zapada i venecijanske talasokratije. Značajan vojnički i teritorijalni uspon u vreme dinastije Komnena privredno i finansijski je iscreo resurse Carstva.
Privredni uspon Nikejskog i kulturni procvat smanjene imperije u vreme Paleologa nisu više mogli zaustaviti opšte opadanje pod udarima turskih i osmanlijskih osvajača sa Istoka, a i trgovinske kolonizacije zapadnih pomorskih republika. Ideološko-verski i konfesionalni radikalizam kao uzročno-posledična pojava ekspanzije istočne i zapadne dominacije dovodi carstvo Romeja u procep suprostavljenih nepomirljivosti.
Kao najveća i najtrajnija sinteza helenskog i latinskog Istoka i Zapada, judejsko-semitskog azijsko-afričkog i evropskog juga i severa mediteranskog basena, hrišćanska imperija stvarana u znaku civilizacijske sinteze i kulturnog eklektizma postaje plen sve naglašenijim partikularizmima i ideološkim polarizacijama. Narodi koji još nisu bili dovoljno kulturno i institucionalno integrisani kao bugarski Sloveni i Srbi na Balkanu idu ka afirmaciji sopstvenih državnih i crkvenih ustanova.
Kulturni i verski partikularizmi na istoku slabe front otpora islamskoj najezdi, nastojanja u disciplinovanju maloazijskog konfesionalnog partikularizma doprinose otuđenju jermenske komponente bez koje anadolijski prostor postaje sve ranjiviji. Razgrađivano unutrašnjim suprotnostima i pod udarom spoljnjih predatora, Carsto opada privredno i demografski dok se uporedo sa smanjenjem teritorije pretvara u sve više monoetničku grčku državu, sve dok ne postane grad-država čija prestonica ostaje sve nesrazmernija u odnosu na sve suženiju teritoriju...
Danas hocu da vam prezentujem ( prenesem , pretstavim ko kako hoce) jedan mnogo ( spored mene) dobar tekst u vezi ,,Vizantije,,. Ko ce da svati svati ce ko ne Ne ...
Pa da pocnemo ovaj tekst sam ga citao pred jedno 3 godine i mislim da je dobar :
Ime Vizantije smislili su prvi vizantolozi, profesori Sorbone u 16 veku, po imenu male antičke grčke kolonije koja se nalazila na mestu Novog Rima osnovanog početkom 4 veka (324. godine) od strane rimskog imperatora Konstantina Velikog. Ovaj potcenjivački onomastički anahronizam, svakako, nije nastao slučajnošću, on je odraz konfesionalnog zapadnog prozelitizma koji je od srednjeg veka obeležavao odnos Zapada prema jedinom legitimnom i neposrednom nasledniku Rimske imperije.
Naziv Vizantija nastaje oko jedan vek posle nestanku ove hiljadugodišnje imperije koju su njeni žitelji nazivali Rimskim carstrvom, dok se je na Zapadu njegovo drugo ime bilo Istočno rimsko carstvo. Ime Vizantije su smislili prvi vizantolozi, profesori Sorbone u 16 veku, po imenu male antičke grčke kolonije koja se nalazila na mestu Novog Rima osnovanog početkom 4 veka (324 godine) od strane rimskog imperatora Konstantina Velikog.
To je nešto kao kad bi na sto ili više godina posle nestanka evropske civilizacije istoričari u budućnosti nazivali istorijsku Francusku po imenu antičkog grada koji je postojao na mestu Pariza, Lutecija, ili Srbiju po imenu Singidunuma, grada koji se u starom veku nalazio na mestu Beograda.
Ovaj potcenjivački onomastički anahronizam svakako nije nastao slučajnošću, on je odraz konfesionalnog zapadnog prozelitizma koji je od srednjeg veka obeležavao odnos Zapada prema jedinom legitimnom i neposrednom nasledniku Rimske imperije. Činjenica da je imperator Konstantin preselio u novu prestonicu njegove imperije, ne samo Senat i ostale državne institucije, nego su preseljene i sve patricijske porodice koje su sagradile nove palate i rezidencije po ugledu na one koje su imale u starome Rimu, kao da nikada nije zaboravljena, još manje oproštena od strane zapadnih, pre svega crkvenih elita i hijerarhija.
Papski falsifikat
Stoga je bez sumnje i nastala takozvana „Konstantinova darovnica”, falsifikat koji nastaje pod okriljem papske kurije, kako je ukazano još u 8. veku i čiji apokrifni karakter je dokazao Lorenzo Vala u 15. veku. Konstanin je prema toj lažnoj darovnici darovao rimskom papi Silvestru duhovno staranje i politički autoritet nad zapadnim delom carstva, što je u svakom pogledu suprotno duhu i poretku rimske imperije, ali je svakako bilo potrebno papskoj kuriji u njenoj borbi da se nametne i održi crkvena i politička dominacija na poluvarskom Zapadu i ne samo Zapadu.
Polaganje prava na dominaciju je u papskom Rimu napuštenom od strane carsta nasleđeno iz poriva za dominacijom koja je snažna prateća pojava ove velike antičke civilizacije. Pentarhija kao višecentrizam prvobitne Crkve tako je žrtvovana monarhijskom i imperijalnom shvatanju Crkve s papom kao autokratskim monarhom nepodeljene vlasti nad svim crkvenim pa i svetovnim autoritetima.
Ako se u teškim i konfuznim vremenima posle varvarskih najezdi na evropski Zapad može razumeti potreba za vespostavljanjem starorimskog poretka i papskog autoriteta, vremenom je autokratski poredak u Crkvi pokazivao sve više pogubnih posledica, kao što je bio veliki raskol nametnut od strane Rima istočnoj Crkvi 1054, tako i reakcijom uglavnom germanskog dela zapadnog dela Crkve, kada Luterova Reforma definitivno razbija njenu monolitnost u 16 veku.
Ruski pravoslavni filosof Aleksej Homjakov je ovaj novi razdor okarakterisao kao dihotomiju „jedinstva bez slobode”, zbog kojeg nastaje „sloboda bez jedinstva”, stoga što je u prvom slučaju narušen iskonsko načelo i poredak drevne Crkve: „Jedinstvo u slobodi”.
Helen Arvajler, kao šef najstarije katedre vizantologije, na Sorboni, pitanjem upućenim katoličkim učesnicima simpozijuma „Prvi – Drugi – Treći Rim”, koje glasi: „Ako je istorijski Prvi Rim paganski – Drugi Rim (Konstantinopolj) hrišćanski – a Treći Rim Moskva, koji ste vi dakle broj ?”, ukazala je na apsurd i nelogičnost rimokatoličke pretenzije na crkvenu hegemoniju.
Istorija i ostala problematika vezana za istoriju takozvane Vizantije ne može se svesti, dakako, na dogmatska ili kvazi dogmatska pitanja, iako je i njih potrebno poznavati ako se želi razumeti i objasniti jednostranost i pristrasnost sa kojom su tu istoriju tumačili zapadni, pa i ostali istoričari pod uticajem zapadne vizantologije. Posebno stoga što vizantijsko duhovno i kulturno nasleđe pripada civilizaciji istočnog hrišćanstva čije poznavanje i razumevanje predstavlja uslov za prevazilažnje hipoteka prošlosti unutar opštehrišćanskog sveta.
Sporna hronologija
Naziv Vizantija i Vizantijci za žitelje Istočnog Rimskog ili tačnije Hrišćanskog Rimskog Carstva, koji su sebe nazivali Romejima i nikako drugačije, simboliše isključivost fundametalističkog prozelitizma bez čijeg se odustajanja teško može zamisliti dalje približavanje između dva dela hrišćanstva.
Preostali tragovi uzurpiranog imena najblistavije civilizacijske sinteze zadržali su se uprkos svemu u jugoistočnoj Evropi gde je njeno zračenje ostalo najdugovečnije i najprisutnije.
Deo zapadnih istoričara još
počinje hronologiju Vizantije
od šestog, sedmog ili osmog veka.
Turski naziv za Balkan uvek je bio Rumelija, od arapskog naziva Rum za Rim i Rimsko carstvo, kao što je Rumunija deo istog semantičkog i civilizacijskog nasleđa, koje je veliki rimunski istoričar Nikolae Jorga nazvao „Vizantija posle Vizantije”[4].
Osim samog naziva, hronologija je, takođe, sporna u zapadnoj istoriografiji hrišćanskog Rima. Deo zapadnih istoričara, naime, još počinje hronologiju Vizantije od šestog, sedmog ili osmog veka, čime se posredno produžava težnja konfesionalnog prozelitizma da se prvi deo istorije Novoga Rima uzurpira u ime umišljenog latinskog karaktera carstva u tom periodu.
Latinski jezik jeste bio u tom prvom periodu ravnopravan sa grčkim kao službeni jezik carstva, iako je grčki još od rane i naročito pozne antike bio većinski govorni jezik kao i jezik kulture i pisane reči Istočnog Mediterana, privredno i civilizacijski najrazvijenijeg i najnastanjenijeg dela imperije.
Pozivanje na pravno i administrativno nasleđe staroga Rima, na koji se institucionalno najlegitimnije neposredno produžava istorija hrišćanske imperije, samo zato da bi se za par vekova skratilo i okrnjilo njeno jedanaestovekovno trajanje, takođe pokazuje jednostranu i pristrasnu interpretaciju njene trikontinentalne istorije.
Činjenica da je i hrišćanski Novi Rim doživeo brojne najezde varvara, ali je za razliku od zapadnog dela carstva uspevao da te nove i paganske narode integriše i asimiluje svojom moćnom cililizacijskom gravitacijom i hrišćanskom misijom, za šta je na latinskom Zapadu sticajem istorijskih okolnosti bilo potrebno neuporedivo više vremena uz niz regresivnih posledica po jedva delimično održavanje i kontinuitet urbane klasične civilizacije.
Tako je surovost paganskog Rima sa simbolom latinskom arenom u kojoj je prolivanje ljudske krvi jedno od osnovnih uporišta stvaranja masovne euforije i društvenog koncenzusa, dijametralno suprotna helenskoj olimpijadi sportskog i viteškog nadmetanja slobodnih ljudi i ratnika. Nije slučajno što se na Zapadu vekovima održava najokrutnija praksa Svete inkvizicije, uporedo sa ne manje okrutnim krstaškim redovima i njihovim osvajanjima, ne samo nehrišćanskih zemalja, u kojima sveštena lica bez zazora i ustezanja neštedimice ubijaju i učestviju u prolivanju ljudske krvi, sve ono što je bilo i ostalo nezamislivo za judeo-helensko nasleđe hrišćanskog Istoka.
Istočni dijalog
Odnos prema kulturnom i konceptualnom nasleđu, pisanoj reči, filosofiji i hrišćanskoj liturgijskoj praksi i dogmi bio je, takođe, bitno ako ne i dijametralno različit.
Hrišćanska imperija umela je
ne samo da pridobije i veže uz
Carigrad brojne i velike narode,
nego i da od njih načini moćnu
polugu svoga hiljdugodišnjeg trajanja.
Dok je na Zapadu Rimska kurija diktirala papocezarističko jednoumlje uterujući putem Inkvizicije nasilno jednoumlje i versku isključivost, na Istoku se održava plodan dijalog ili bar koegzistencija hrišćanskog i poznoantičkog pogleda na svet, isihastičke duhovnosti i helenskog neoplatonizma – kako suptilna isprepletanost, tako i oštrija dihotomija – uz toleranciju kakva se na Zapadu sve do Humanizma i Renesanse teško mogla i zamisliti.
Hrišćanska imperija umela je ne samo da pridobije i veže uz Carigrad brojne i velike narode, nego i da od njih načini moćnu polugu svoga hiljdugodišnjeg trajanja i daljeg zračenja na neuporedivo većim prostranstvima. Tako je bilo u prvom redu sa slovenskim morem koje je preplavilo evropske provincije Carstva, da bi ga njegova duhovna i civilizacijska misija pretvorila u stvaranje Trećeg Rima nad čijim nebom nikada sunce ne zalazi.
Tragom cunamija slovenskih masa koje dopiru do Krita, pa i do Egipta nešto kasnije, vreme dolaska Srba i Hrvata za vreme cara Iraklija, zbilja označava početak najvažnijeg i najzrelijeg, klasičnog perioda hrišćanske Romanije na Balkanu i u Maloj Aziji u prvom redu. Prevelik stepen urbanizacije nadoknađuju mase slovenskog i srpskog življa koje carigradski vasilevsi naseljavaju širom Male Azije. Tako nastaju slobodni seljaci i vojni obveznici – stratioti, koji plaćaju porez i obezbeđuju vojničke resurse koji će vekovima održavati vitalnu supstancu njegovog dugog trajanja.
Kada je reč o zemljišnim odnosima u okviru feudalizma, ovaj sistem zemljišne i vojne samodržive međuuzročnosti između slobodnog seljaštva i Carstva bio je svojevremeno predmet korisnog i produktivnog sporenja između francuske i srpske vizantologije, tačnije između vodećih autoriteta Sorbone i Beogradskog univeziteta, Pola Lemerla i Georgija Ostrogorskog.
Dok je zapadna istoriografija još između dva svetska rata feudalizam usvajala kao zaštitni znak evrocentrične samobitnosti i nadmoći zapadnog modela, ova se istoriozofska floskula za vreme Hladnog rata dodatno instrumentalizovala sve do japanskog feudalizma kome se pripisuje zapadnoevropski karakter, dok je ta privilegija bila osporavana za Vizantiju i njeno nasleđe, za koje je bila rezervisana Marks-Engelsova kvalifikacija „istočne despotije”.
Krstaško razaranje
Kulminacija selektivnog animoziteta nastalog iz hroničnog kompleksa prema neuporedivom sjaju i prestižu hrišćanskog Rima bio je prvi pad Konstantinopolja pod udarom IV krstaškog pohoda. Tada je hrišćansko varvarstvo trijumfalno narušilo trajanje najveće hrišćanske civilizacije i na presudan način potkopalo njene temelje[9].
Prema svedočenju zapadnih hroničara, prilikom osvajanja i besprimerne orgije razaranja, pljačke i krvoprolića, krstaši su zapalili i razorili jedan kvart Carigrada koji je sam bio veći od zajedno tri najveća francuska grada.
Romejsko carstvo se nije moglo
u potpunosti oporaviti od
latinske okupacije i sve militantnijeg
versko-ideološkog prozelitizma.
Za vreme više od poluvekovne okupacije Konstantinopolja, oni taj deo grada nisu pokušavali da obnove, a to im nije ni bilo potrebno jer je majka svih gradova carstva, u kojoj su delom na neki način kampovali, bila za njihove potrebe prevelika. Okupacija je završena tako što je 1261 manje odeljenje vizantijske vojske u prolazu nedaleko od moćnih odbranbenih zidina slučajno saznalo da je veći deo posade privremeno izašao, ušlo u grad, proteralo krstaše i povratilo vasilevsu koji je stolovao u Nikeji drevnu prestonicu Romejske imperije.
Simtomatičan je dvostruki aršin kojim je papa kaznio krstaše koji su, na zahtev Venecije, uzurpirali prvobitnu namenu pohoda tako što su za račun venecijanskog dužda najpre osvojili katolički grad ugarskog kralja, Zadar, pre nego su to učinili sa Konstantinopoljem. U prvom slučaju su bili kažnjeni papskom disciplinskom merom, dok je za razaranje prestonice hrišćanske imperije, osim blagog prekora, kazna papske kurije izostala.
Romejsko carstvo se nije moglo u potpunosti oporaviti od latinske okupacije i sve militantnijeg versko-ideološkog prozelitizma.
Gubitak monetarne hegemonije u 11 veku posle više od sedam vekova neprekinute i nepodeljene stabilnosti monetarne ekonomije pre toga su najavili opadanje Romejske imperije u korist privrednog i ekonomskog uspona Zapada i venecijanske talasokratije. Značajan vojnički i teritorijalni uspon u vreme dinastije Komnena privredno i finansijski je iscreo resurse Carstva.
Privredni uspon Nikejskog i kulturni procvat smanjene imperije u vreme Paleologa nisu više mogli zaustaviti opšte opadanje pod udarima turskih i osmanlijskih osvajača sa Istoka, a i trgovinske kolonizacije zapadnih pomorskih republika. Ideološko-verski i konfesionalni radikalizam kao uzročno-posledična pojava ekspanzije istočne i zapadne dominacije dovodi carstvo Romeja u procep suprostavljenih nepomirljivosti.
Kao najveća i najtrajnija sinteza helenskog i latinskog Istoka i Zapada, judejsko-semitskog azijsko-afričkog i evropskog juga i severa mediteranskog basena, hrišćanska imperija stvarana u znaku civilizacijske sinteze i kulturnog eklektizma postaje plen sve naglašenijim partikularizmima i ideološkim polarizacijama. Narodi koji još nisu bili dovoljno kulturno i institucionalno integrisani kao bugarski Sloveni i Srbi na Balkanu idu ka afirmaciji sopstvenih državnih i crkvenih ustanova.
Kulturni i verski partikularizmi na istoku slabe front otpora islamskoj najezdi, nastojanja u disciplinovanju maloazijskog konfesionalnog partikularizma doprinose otuđenju jermenske komponente bez koje anadolijski prostor postaje sve ranjiviji. Razgrađivano unutrašnjim suprotnostima i pod udarom spoljnjih predatora, Carsto opada privredno i demografski dok se uporedo sa smanjenjem teritorije pretvara u sve više monoetničku grčku državu, sve dok ne postane grad-država čija prestonica ostaje sve nesrazmernija u odnosu na sve suženiju teritoriju...
Komentar