Mnogi se početnici gljivari pitaju – šta su to gljive ? Prvo, na šta treba obratiti pažnju jeste činjenica, da je ono što vidimo i doživljavamo kao gljivu, samo plodno telo složenog organizma, koji često puta zauzima nepregledna prostranstva pod zemljom.
Gljive razlikujemo od biljnog sveta po tome jer ne poseduju hlorofil, i one same ne mogu fotosintezom proizvesti organske materije potrebne za život i rast. One ih uzimaju iz prirode, od drugih živih ili mrtvih biljnih ili životinjskih organizama, pa ih zbog toga delimo na tri grupe: saprofite, simbionte i parazite.
Saprofiti su gljive koje uzimaju gotove organske materije od mrtvih organizama, odnosno njihovih organskih ostataka. Ova grupa gljiva objedinjuje mnoge vrste gljiva koje gljivare ne zanimaju, kao vrste iz ostalih grupa. Ali ta grupa gljiva vrlo je značajna u ciklusu razlaganja organskih ostataka i privođenja zemljista primarnom obliku za ishranu i rast biljnog sveta.
Simbionti su gljive koje stupaju u zajednički život sa živim jedinkama iz sveta biljaka, uglavnom drvećem, jer same ne mogu doći do svih organskih materija potrebnih za život, kao što to mogu saprofiti. To znači da te vrste gljiva dele staniste sa određenom vrstom drveća i to tako da njihov micelijum gusto obavije završne, kapilarne delove korenovog sistema. Takva pojava naziva se mikoriza, a važna je za oba organizma, jer gljivin domaćin ima korist što mu ona svojim delovanjem na okolno tlo, razlaže organske materije u hranljivom obliku, a gljiva dobija deo asimilata mikoriznim putem od drveta.
Paraziti su gljive koje rastu na živom organizmu, na kojem parazitiraju do njegove smrti, a često su primarni i sekundarni uzročnici smrti organizma. U ovu grupu spadaju mnoge vrste rupičarki (Polyporus, Leatiphorus), lističarki: baršunastu ili zimsku panjevčicu (Flammulinu velutipes), koja napada vrbe, topole ili drugo listopadno pa i cnogorično drveće, kao i puzu ili medenjaču (Armillariella mellea), koja se uz listopadno drveće često pojavljuje u voćnjacima na voćkama.
Navedene vrste gljiva rasprostiru svoj micelijum između kore i debla, što polako ali sigurno uzrokuje sušenje napadnutog stabla. Nakon njegove smrti gljiva nastavlja živeti na njemu, ali sada kao saprofit, crpeći zadnje ostatke hranljivih materija, da bi u međuvremenu svojim rhizomofama (izdancima sličnim micelijumu) preselila na sledeću žrtvu.
Anatomska građa gljiva je veoma jednolična, pa se i po tome lako razlikuju od biljnog sveta. Izgrađene su od dugih cijevima sličnih, tankih, manje-više razgranatih i isprepletenih stanica, koje nazivamo hifama (hipha). Te su hife međusobno isprepletene, ali ne i srasle. Tako razgranat splet hifa predstavlja zapravo telo gljive, a zovemo ga gljivača ili micelij (mycelium). Iz čvorišta sličnih tvorevina unutar micelija, iz takozvanih primordija (primordium) izrastaju plodišta gljiva, ta plodišta sveobuhvatno se nazivaju „gljivama“.
Gljive se razmnožavaju veoma sitnim i pojedinačno prostim okom nevidljivim sporama, kojima su obeležja veoma različita, ali karakteristična za određenu vrstu ili rod. Ako nekoj gljivi lističarki obojenih spora odrežemo dršku odmah ispod šešira, tako da ga možemo položiti na beli papir, nakon nekoliko sati, posle uklanjanja šešira sa papira, ugledaćemo radijalne tragove odbačenih spora, čija se veličina kreće od nekoliko do više desetina mikrometara (1 mikrometar je milioniti deo metra ili hiljaditi deo milimetra).