OKTAVIJAN AVGUST od 27. godine pre n.e. do 14. godine n.e.
Gaj Oktavije Turin je sin nećake Julija Cezara. Rođen je u Rimu 23. septembra 63. godine pre nove ere. Otac mu je postao pretor, iako nije poticao iz starih rimskih patricijskih porodica, uglavnom zahvaljujući svojoj ženidbi Atijom - ćerkom Cezarove sestre.Posle Cezarovog ubistva 15. marta 44. godine pre n.e. Oktavijan postaje njegov glavni testamentalni naslednik. U vreme atentata nalazio se u ilirskoj Apoloniji, gradu na jadranskoj obali današnje Albanije. Odmah je krenuo za Italiju, gde se u aprilu iskrcao u Brindiziju, odakle sa vojskom odlazi u Rim i traži da preuzme Cezarovo nasleđe. Od tada počinje da se naziva Gaj Julije Cezar Oktavijan (Gaius Iulius Caesar Octavianus). Premda mu je bilo samo 23 godine, pokazao je veoma mnogo taktičnosti u tim kriznim danima predstojećeg sukoba između predstavnika cezarovaca i republikanaca.
Republikanci su posle Cezarovog ubistva napustili Rim i ovladali na Istoku u provincijama Siriji, Aziji, Grčkoj i Makedoniji, spremajući se za konačni obračun sa svojim protivnicima.Sekst Pompej, sin Gneja Pompeja jednog od članova Prvog trijumvirata, sa velikom flotom zaposeo je Siciliju, vodeći posebnu politiku i primajući na svoje područje masu odbeglih robova, kao i neke od predstavnika rimske aristokratije, koji su se tu skonili bežali od proskripcija.
U gradu Boniniji zaključen je krajem 43. godine pre n.e. petogodišnji sporazum između Cezarovih prijatelja Antonija i Lepida, s jedne i Oktavijana - kao gospodara Italije, sa druge strane (Drugi trijumvirat). Sporazumom su podeljene zapadne provincije, sačinjen spisak nelojalnih građana koji su imali biti likvidirani, a njihova imovina konfiskovana. Sprovodeći sistem proskripcija, likvidirano je preko 2.500 predstavnika rimske aristokratije, među kojima i poznati političar i govornik Ciceron, koji se zamerio Antoniju svojim govorima u senatu posle Cezarovog ubistva.
Došavši tako do ogromnih finansijskih sredstava, trijumviri su, predvođeni Antonijem i Oktavijanom, krenuli na cezaroubice, pa dolazi do sučeljavanja sa snagama republikanaca kod Filipa u Makedoniji. Pobedili su republikansku vojsku u dva sukoba, nakon čega su poražene republikanske vođe Brut i Kasije, u jesen 42. godine pre n.e. izvršili samoubistvo.Pobednički trijumviri su međusobno podelili Imperiju. Antonije dobija na upravu istočne provincije, Oktavijan se vraća u Italiju, dobivši na upravu zapadne provincije sa Ilirikom, a Lepidu pripada Afrika. Do novog petogodišnjeg sporazuma među pobednicima došlo je u Brindiziju 37. godine pre n.e. nakon čega se Antonije oženio Oktavijom, sestrom Oktavijanovom. Ovim političkim brakom trebalo je da se učvrsti prijateljstvo među trijumvirima. Ubrzo posle toga rešeno je da se ukloni Sekst Pompej, čiji su brodovi ometali veze između Italije i istočih provincija. Sporazumom u Tarentu 37. godine pre n.e. zaključenim između Oktavijana i Antonija, Oktavijan daje Antoniju nekoliko legija za rat sa Parćanima, a Antonije daje Oktavijanu ratnu flotu za obračun sa Sekstom Pompejem. Oktavijanova flota, koju je predvodio čuveni vojskovođa Agripa, u dve bitke kod Mila i Nauloka 36. godine pre n.e. porazila je Pompeja, koji beži u Aziju, gde ga likvidiraju pristalice Marka Antonija. Rat protiv Pompeja vođen je uz pomoć Lepida, koje se sa kopnenom vojskom iz privincije Afrika iskrcao na Siciliju. Kao učesnik u pobedničkom ratu, Lepid svojim afričkim legijama trajno zaposeda i Siciliju. Oktavijanu uspeva da novcem pridobije na svoju stranu Lepidove legionare i da trećeg triumvira ostavi bez ikakvog uticaja na dalje događaje, imenujući ga za utehu na funkciju Pontifex maksimvsa, prvosveštenika rimske religije.
U Rimskoj imperiji ostala su de facto samo dva gospodara, Oktavijan na zapadu i Marko Antonije na istoku. Do sukoba među njima dolazi ubrzo, zbog Antonijeve ženidbe egipatskom kraljicom Kleopatrom, bez prethodne rastave od Oktavije sestre Oktavijanove. Na krajnji ishod rata između dva rivala ne malo je uticalo i bezuspešno vojevanje Antonijevo sa Parćanima godine 34. pre n.e, kada je izgubio mnogo svojih vojnika i ratnu opremu za rušenje zidina. Zaljubljeni Antonije je nakon toga Kleopatrinoj deci razdelio u posed do tada samostalne kraljevine na Istoku, pa čak i neke rimske oblasti, čime je već na svojoj teritoriji stekao neprijatelje. Kleopatra je proglašena kraljicom nad kraljicama 33. godine pre n.e. Naredne 32. godine pre n.e. dozvoljeno je Antonijevim pristalicama da napuste Rim i odu na Istok. Obe strane ozbiljno su se pripremale za konačni obračun. Oktavijan otvara Antonijev testament, koji je bio na čuvanju u hramu boginje Veste u Rimu i čita ga javno. Testament je vređao svakog Rimljnina, jer u njemu Antonije izražava želju da bude sahranjen zajedno sa Kleopatrom i to u Egiptu, priznaje Cezariona sina Cezarovog i Kleopatrinog za pravog Cezarovog naslednika i daruje Kleopatrinu decu velikim poklonima, kakvi se do tada nikad nikome nisu zaveštavali.
Do odlučnog sukoba dolazi kod rta Akcija na jugozapadu Grčke, 2. septembra 31. godine pre n.e. Snage protivnika bile su izjednačene, pa je ishod sukoba mogao biti i drugačiji, ali je prestrašena Kleopatra napustila bojište odmah na početku sudoba, a za njom je otplovio put Egipta i Antonije, ostavivši svoju flotu da se bori bez komandanta, posle čega, Antonijeva vojska bez dalje borbe prelazi na stranu Oktavijana. Posle ove pobede Oktavijan se najpre hitno sa vojskom vraća u Italiju, da bi ugušio pobunu veterana Antonijevih prijatelja, da bi odmah nakon toga je preko Grčke i maloazijskih gradova sa snažnom kopnenom vojskom krenuo na Marka Antonija. Kada je došao do Sirije, tamo stacion irane rimske legije bez borbe prelaze na njegovu stranu. Sa tako uvećanom vojskom nije mu bilo teško da 30. godine pre n.e. porazi svog rivala Antonija i osvoji Egipat. Marko Antonije nakon poraza izvršio je samoubistvo, a Kleopatra (posle neuspelog pokušaja da pređe na stranu Oktavijana) je kraljevski dostojanstveno odabrala smrt od ujeda zmije otrovnice, kao bolju alternativu od sramne predaje na milost i nemilost pobedniku.
Oktavijan naređuje likvidaciju Cezariona - sinčića Cezarovog i Kleopatrinog i svih Antonijevih pristalica, te se kao pobednik sa blagom Ptolomeja - do tada neviđenim ratnim plenom vratio u Rim, gde je 29. godine pre n.e. proslavio veličanstveni trijumf. Ovim su konačno završeni građanski ratovi, a Oktavijan postaje jedini gospodar Rimske Imperije.
On formira stajaću vojsku od samo 25. legija (do bitke kod Akcija bilo ih je 76.) rasporedivši ih na granice Carstva, poveravajući ih na upravu svojim legatima. Rimski legionari njemu se od tada zaklinju: ”Zaklinjem se Jupiterom, zemljom, suncem i samim Oktavijanom Avgustom da ću činiti samo dobro Avgustu i njegovim potomcima.” Poučen Cezarovim iskustvom, siguran da bi direktno uspostavljanje monarhije vređelo osećanja naroda i još uvek žive republikanske tradicije, Oktavijan postupa precizno i taktično, postižući postepeno svoj krajnji cilj. Od 31. godine pre n.e. on je svake naredne godine biran za konzula. Godine 29. pre n.e. sastavlja se novi spisak senatora koji broji 1.000 ljudi. Oktavijan se nalazi na čelu spiska, te dobija titulu Princeps Senatus. Dana 13. januara 27. godine pre n.e. Oktavijan proglašava uspostalvjanje stare republike i traži da se povuče u privatni život. Na molbe senatora da i dalje zadrži vlast on 16. januara dobija nova vanredna ovlašćenja i titulu Avgustus (uzvišeni) koju pridodaje tituli prencepsa senata. Od 27. godine pre n.e. Avgust menja intitulaciju, te se zvanično naziva: Imperator Caesar Avgvstvs Divi Filivs (imperator Cezar Avgust, sin božanskoga), naznačavajući svoje srodstvo sa Cezarom, koji je prvi među Rimljanima nazvan Božanski Julije.
Godine 23. pre n.e. Oktavijan Avgust dobija i titulu Tribvnitia potestate, tj tribunsku vlast, koja se obnavljala svake godine, a jednogodišnji mandati započinjali su prvog decembra. U ličnosti Princepsa (cara) sada su sjedinjene moć Imperivma koja mu daje vlast van Rima i moć Tribvnicia Potestas kao garancija vlast i u samom gradu Rimu. Titula Tribunicia potestate na novcu Oktavijana Avgusta i drugih imperatora njegovih naslednika ispisivana je skraćenicom: TRIB POT, TRI POT, TR POT ili najčešće samo: TR P. Prve godine nema uz slova broja, druge godine oznaka je: TR P II, treće godine vladanja oznaka je: TR P III i tako redom do kraja vladavine. Zahvaljujući tome može se za novac većine rimskih careva odrediti tačna godina kovanja, prema redosledu Tribvnitia potestate ispisane uz ime vladara na aversu, ili na reversu novca.Tome treba dodati da je Oktavijan Avgust bio i imperator vojske i prokonzul u novoosvojenim carskim provincijama. Najzad, nakon smrti Marka Emilija Lepida 12. godine nove ere, Oktavijan Avgust je izabran za njegovog naslednika, tako da svojim titulama pridodaje i titulu Pontifex Maximvsa prvosveštenika rimske religije, koja se oduvek dodeljivala doživotno.Za dvadesetak godina njemu su faktički pripale jedna za drugom sve najviše funkcije u vojnoj i građanskoj vlasti, mada je Avgust formalno ispoljavao veliko poštovanje republikanskih tradicija.
Iako sam nije bio dobar vojskovođa, za vreme njegove vladavine novoosvojene susedne teritorije postaju rimske provincije ovim redosledom: Egipat 30. godine pre n.e, Ahaja 27. godine pre n.e, Galatija (unutrašnjost današnje male Azije) 25. godine pre n.e, Kipar 22. godine pre n.e, Norik (današnja Austrija - istočni deo) 15. godine pre n.e, Dalmacija, Panonija i Kotijski Alpi 10. godine pre n.e. i Judeja 6. godine nove ere. Novoosvojenim, graničnim provincijama upravlja isključivo car i zovu se carskim provincijama.
Na severozapadu sa Germanima ratuje se u njegovo vreme sa promenljivom srećom. 5. godine nove ere između Rajne i Labe osnovana je nova provincija Germanija. 9. godine vojskovođa Kvintilije Var je u Teutoburškoj šumi poražen od Germana, tom prilikom su stradale tri legije rimske vojske, a sam Var je izvršio samoubistvo. Germanska plemena najzad za neko vreme smiruju Tiberije i Germanik, a Avgust, posle Varovog poraza, donosi mudru odluku da severna granica Carstva ide rekama Rajnom i Dunavom, prirodnim granicama, koje je lako utvrditi i braniti.
Na istoku nije ratovao sa Parćanskom kraljevinom, a uspeva mu da na jermenski presto svoga postavi svoga kandidata, koji se dugo ne zadržava na vlasti, tako da je Jermenija - zemlja između dva moćna suseda, Rima i Parćana, donekle očuvala svoju nezavisnost. U njegovo vreme zahvaljujući dobrim odnosima sa Parćanima, razvija se trgovina sa istočnim narodima, te kurioziteta radi valja spomenuti da su u Rim dolazile dva puta čak delegacije indijskih kraljeva, što predstavlja prvo uspostavljanje kontakata sa ovim dalekim istočnim narodima od vremena Aleksandra Makedonskog.
Starim provincijama upravlja Senat, koji prihode od njih ubira u staru državnu blagajnu - erarij. Senat kuje ponovo bakarni novac sa obaveznom siglom na reversu : S C = Senatus Consulto. Senatski bronzani novac kovan je namenski za lokalnu upotrebu u Rimu i u Italiji.Pravo kovanja zlatnog i srebrnog novca, od prihoda koji se dobijaju od novih carskih provincija (koji se slivaju u novoosnovanu carsku blagajnu – fisk), zadržava Avgust i svi carevi posle njega. Trebalo je u dalekim provinjcijama javiti ko je gospodar Rimske Imperije, pa su zlatni i srebrni novci kovani sa likom i imenom cara odigrali tu ulogu.
Avgust je umro 19. sekstilija 14. godine nove ere u gradu Noli u Kampanji u 76-oj godini života. Po njemu je nakon smrti Sextilij - šesti mesec po rimskom kalendaru (tada je godina počinjama sa prvim martom) dobio ime avgust.Avgust pored prava kovanja zlatnog i srebrnog novca, koje princeps zadržava za sebe, posle 23. godine pre n.e, ponovo nakon 6o godina uvodi i kovanje mesinganih i bakarnih moneta, ukinuto 83. godine pre n.e. u vreme diktatora Sule.