TRAJAN od 98. do 117. godine.
Car Trajan (Marcvs Ulpivs Traianvs) rodio se 18. septembra 53. godine u senatorskoj porodici u gradu Italiki u Španiji. Pre nego što je postao car imao je blistavu vojno-političku karijeru. Službu je započeo u Siriji i na Rajni sa svojim ocem, uglednim senatorom i vrsnim vojskovođom. U vreme vladavine cara Domicijana, Trajan 86. godine postaje pretor, a posle pobede nad uzurpatorom Saturninom 91. godine dobija konzulat. Neposredno pre adopcije od strane Nerve, bio je vojni zapovednik u Germaniji, na večito nemirnoj rajnskoj granici, gde kao hrabar, strog i pravedan vojskovođa postaje miljenik vojske. Iz toga vremena ostalo je zabeleženo da je Trajan sve vojne starešine, pa i obične vojnike, koji su se u borbi isticali ili bili ranjavani znao oslovljavati po imenu. Zbog senatorskog porekla bio je veoma uticajan u senatu. Mudri Nerva ga je i posinio, da bi preko njega stekao oslonac u vojsci.
Stupanjem na vlast 98. godine četrdesetšestogodišnji Trajan, prvi car provincijalac, radikalno menja spoljnu politiku Carstva. Sa defanzive, prisutne od Avgustovog vremena, prelazi se u široku ofanzivu, koja rezultira najvećim proširenjem državne teritorije. Prema procenama istoričara Rimsko Carstvo u Trajanovo vreme imalo je preko 70 miliona stanovnika.
Na granicama Carstva formirane se snažne države Dačana na donjem toku Dunava i Parćana u Aziji na teritoriji današnjeg južnog Irana. Dačani su predstavljali opasnost za Rimljane, jer njihov kralj i vojskovođa Decebal šalje dačko poslanstvo u parćansku prestonicu Ktesifon, radi dogovora o zajedničkom ratu protiv Rimljana. Nastojeći da blagovremeno osujeti savez dva istočna suseda Trajan postupa u skladu sa načelom: “napad je najbolja odbrana,” pa lično predvodi rimske legije u dva uspešna rata protiv Dačke kraljevine. U Prvom dačkom ratu koji se vodi od 101. do 102. godine car vojskovođa pobeđuje Decebala, osvaja i pleni dačku prestonicu Sermizegetuzu i prisiljava Decebala da sklopi po Rimljane povoljan mir. Mirovnim ugovorom zaključenim nmakon Prvog dačkog rata, Trajan dobija deo Dakije, a Decebal je prinudjen da poruši sve dačke tvrđave, preda Rimljanima celokupno naoružanje i ratni materijal i obaveže se da će kao vazal ratovati na strani Rima. Trajan se vraća u Rim, gde slavi trijumf u znak pobede nad Dačanima i od Senata dobija titulu Dački (Dacicvs), što se vidi na novcu kovanom u to vreme.
Da bi definitivno porazio Dačane u novom ratnom pohodu koji priprema, Trajan daje nalog arhitekti Apolodoru, da izgradi preko jednog kilometra dug kameni most na reci Dunav (Danvivs) nedaleko od današnjeg Kladova, a vojska je u međuvremenu izgradila uz desnu obalu Dunava put od novog mosta do Singidunuma. U Drugom dačkom ratu koji se vodi 105 i 106. godine Trajan je konačno porazio Decebala koji se ubija, a zemlja Dačana postaje rimska provincija Dacija. Umesto desetkovanih Dačana, car naseljava Dakiju rimskim kolonistima iz Male Azije, i utvrđuje je na severoistoku sistemom pograničnih utvrđenja (Limes), da bi sprečio prodor varvarskih naroda iz stepa Skitije. Trajanov most na Dunavu i njegove pobede u dva dačka rata prikazane su sa 2500 mermernih figura uklesanih na veličanstvenom Trajanovom stubu, koji je Apolodor podigao u Rimu. Na njegovom vrhu bila je zlatna careva statua, a danas tamo umesto cara Trajana stoji kip svetoga Petra.
Zahvaljujući velikim količinama zaplenjenog dačkog zlata i eksploataciji bogatih rudnika u novoj pokrajini, Trajan se temeljno oprema za rat protiv Parćanske kraljevine. Pre neposredne vojne intervencije protiv Parćana, car učvršćuje pozicije Rima u vazalnoj državi Bosforskoj kraljevini, osvaja Nabatejsku kraljevinu, koja se bila formirala u Arabiji, u želji da obezbedi mirnu zaleđinu pred istočni pohod. U vazalnoj kraljevini Jermeniji, došlo je do ozbiljnog razloga za rimsku intervenciju. Parćanski kralj Hozroje iz dinastije Arsakida svrgnuo je sa prestola jermenskog kralja - rimskog vazala i prisajedinio Jermeniju svojoj državi, dajući je na upravu svom nećaku princu Eksedaru. Trajan krajem oktobra 113. godine kreće iz Rima na Istok, u vojni pohod protiv Parćana. Pre njegova dolaska sa evropskim legijama na poprište sukoba, rimske istočne legije su 114. godine, uz pomoć kavkaskih naroda proterale Parćane iz Jermenije. Jermanija tada najzad postaje carska provincija, posle više od stotinu godina borbe za prestiž između Rimljana i Parćana i kakve-takve samostalnosti ove kraljevine. Naredne 115. godine Trajan osvaja i Mesopotamiju, koju proglaša carskom provincijom. Uspešan vojni pohod cara Trajana završava se prodorom u Parćansku kraljevinu, osvajanjem Vavilona i prestonice Ktesifona. Kao rezultat ovog rata, vidimo na parćanskom prestolu kralja, koji je vazal Rima i Trajanov štićenik.
Stigavši tako do obala Persijskog zaliva, Trajan je nameravao da poput svog idola Aleksandra Makedonskog preduzme ratni pohod na Indiju. Međutim, nemiri koji su izbili u Judeji, Kirenaiki, Egiptu i na Kipru, prisiljavaju ga da prekine dalju ofanzivu i da naredne dve godine sve raspoložive snage usmeri na obezbeđenje mira u ovim provincijama. Kada su ustanci 117. godine krvavo ugušeni, više nije bilo dovoljno ni sredstava ni elana za izvođenje takvog poduhvata, kakav je pohod na Indiju. Teško bolestan Trajan odustaje od daljih osvajanja, predaje zapovedništvo nad istočnim legijama Hadrijanu i žurno je brodom iz Antiohije zaplovio prema Rimu, ali na putu umire u gradiću Selinuntu na Siciliji 11. avgusta 117. godine.
Trajan jača ulogu pretorijanskog prefekta, predajući mu mač kao znak njegovog dostojanstva, car mu se obraća rečima: “Upotrebi ga za mene, dok budem radio dobro; uzradim li zlo, okreni ga protiv mene”. Voljom carevom pretorijanski prefekt postaje drugi čovek u državi, što će se za kasnije slabe vladare pokazati kao pogubno, jer će pretorijanci da dovode i svrgavaju careve sa prestola, po svom nahođenju.
Pored toga što je bio izvanredan vojskovođa, Trajan je (prema sačuvanoj korespondenciji koju je vodio sa Plinijem mlađim) bio i odlučan vladar. Strogi i štedljivi car uspeo je tako dobro srediti finansije Carstva, da je istovremeno mogao graditi luke, puteve, vodovode, podizati veličanstvene građevine, utvrđivati limes, voditi osvajačke ratove i iznad svega voditi brigu o sreći i blagostanju građana. Starao se neprestano o pravima gradova i njihovoj urbanizaciji, izgradnji drumova i luka da bi olakšao trgovinu i promet širom ogromnog Carstva. Car se zalagao pravedno i nezavisno sudstvo, braneći presuđivanje na osnovu puke sumnje, smatrajući da je “bolje da poneki krivac umakne kazni, nego da se nevin čovek osudi”. Razvijao je sistem alimentacionih ustanova, kojima je bio cilj da se zaustavi propadanje sitnog seljaštva i spreči dalje raslojavanje gradskog stanovništva i porast gradskog proletarijata. Svi senatori su po carevom naređenju morali trećinu svoje imovine da ulože u kupovinu zemlje. U tom pravcu daje iz državnih sredstava zajmove sitnim i srednjim zemljoposednicima uz malu kamatu (od 5 pa i samo 2,5 %), koju troši na školovanje i odgoj hiljade dece siromašnih roditelja i ratnih siročadi, kojih je bilo mnogo posle osvajačkih ratova na Istoku. Sirotinji je delio hranu i priređivao besplatne gladijatorske borbe i cirkuske predstave. Kako su se stare rimske patricijske porodice toliko proredile, da se više nije mogao u Senatu obezbediti kvorum, niti su se imali kome poveriti odgovorni poslovi sudija, činovnika i vojskoviđa, Trajan otvara vrata za najviše časti i dostojanstva ljudima iz pokrajina. Sve ovo mu je za života obezbedilo veliki ugled i opšte poštovanje, te prvi među carevima dobija zasluženu titulu Najbolji (Optimvs), kako su Rimljani do tada samo svog vrhovnog boga Jupitera nazivali.
Koliko je bio cenjen vidi se i po tome što je posle Trajanove smrti, prilikom imenovanja docnijih careva, postalo tradicija da im se poželi da budu "srećniji od Avgusta, a bolji od Trajana" (felicior Avgvsto, melior Traiano).
U njegovo vreme kuju se novci u carskim kovnicama: Roma i Mala Azija.
To su: zlatni aureus i kvinar, srebrni denari, kvinari i cistofor, mesingani sestercij i dupondij i bakarni as, semis i kvadrans. Najređi su zlatni kvinar, srebrni cistofor i sesterciji kovani povodom osvajanja Dakije i Partske kraljevine.
Posle Trajanove smrti, kuju se konsekrativni novci sa njegovim likom. Hadrijan kuje zlatni aureus, a mnogo kasnije Trajan Decije kuje srebrni antoninijan, koji se prepoznaju po natpisu na aversu novca Divo Traiano, što upućuje na carevu posmrtnu deifikaciju.
U provincijskim gradovima nastavlja se sa intenzivnim kovanjem lokalnog novca. U Cezareji i u Kapadokiji kuju se: srebrne drahme, didrahme, tridrahme, hemidrahme kao i bronzani novac. U egipatskoj kovnici Aleksandriji i sirijskoj kovnici u Antiohiji kuju se bilon tetradrahme i bronzani novac. Bronzani novac kuje se i u Kalhidi, na ostrvu Kos, u Galileji i sirijskoj Laodikeji.
Posebno su zanimljiva kovanja novca u vreme vladavine cara Trajana, predstavljaju restitucije
rimskih republikanskih denara, koje su pravi numizmatički rariteti.