MARKO AURELIJE od 161. do 180. godine.
Car Marko Aurelije (Marcvs Anivs Katilivs Vervs) rodio se 121. godine u uglednoj porodici Marka Anija Vera poreklom iz Španije. Odrastao je u krugu rimske aristokratije i već od rane mladosti istakao se svojom darovitošću i neprestanim trudom za samousavršavanjem. On je na Hadrijanov zahtev morao je da bude adoptiran od strane Hadijanovog naslednika Antonina Pija dana 25. februara 138. godine, pa posle Antoninove smrti 161. godine nasleđuje carski tron.
Posle adopcije dobio novo ime: M(arcvs) Aelivs Vervs Caesar Antoninvs koje zadržava sve do stupanja na presto 161. godine, od kada se zove: Imp(erator) Caesar M(arcvs) Avrelivs Antoninvs Avgvstvs.
Bio je veoma darovit vojskovođa, ali pomalo nepopularan kod vojnika, jer se za vreme pohoda držao podalje od vojnog logora, za razliku od svojih prethodnika koji su sve vreme pohoda provodili sa vojskom.
Car je i poznati filozof stoičar koji je dosta pisao na latinskom i grčkom jeziku. Ostale su nam sačuvane njegove Misli, pisane na grčkom i Pisma Frontonu pisana na latinskom jeziku, kao i delovi beležaka nekih njegovih radova. U njima je zabeleženo mnogo divnih sentencija, pa vam nekoliko njih citiram: “Ne zaboravi da su ti ljudi braća, pa ćeš ih voleti”; “Valja ljubiti i one koji nas vređaju”; “Nije dosta samo činiti dobro; valja ga činiti radi dobra samoga, bez nade da će ti se dobrota isplatiti ili uzvratiti”; “Ako možeš ustvrditi da se nikada nikome ni rečju ni delom nisi zamerio, ti si svoju zadaću ispunio”; “Idi uvek pravim putem, kao što to propisuje zakon i sledi Boga, koji je istovremeno i tvoj vođa i cilj tvoga puta”.
Vojsku je držao pod disciplinom, uvek spremnu za teške i iscrpljujuće ratove. Godine 162. parćanski kralj Vologaz III ponovo napada Jermeniju, proteruje u Rim jermenskog kralja i na presto postavlja svog vazala. Parćani su posle toga opustošili Siriju i Kapadokiju, porazivši tamo stacionirane rimske legije. Rimljani kreću na Parćane sa legijama iz provincije Afrike, Germanije, Panonije i Egipta. Dok je car Marko Aurelije boravio u Kampanji, pohod na Parćane, pod komandom carevog zeta i suvladara Lucija Vera i legata Avidija Kasija završio se uspešno. Rimske legije najpre na severnom ratištu 163. godine ponovo osvajaju Jermaniju i vraćaju krunu izgnanom jermenskom kralju. Porazivši Parćane u bici kod Zeugme na reci Eufratu, Rimljani osvajaju Edesu i Nisibis u Mesopotamiji. Nastavljajući uspešnu ofanzivu prodiru kroz Asiriju i Mediju dalje na istok , pa 165. godine osvajaju i spaljuju parćansku prestonicu Ktesifon. Partski kralj je izmolio mir, uz obavezu da Rimljanima ustupi severni deo Mesopotamije, da bi mogli uspešno braniti Siriju i Jermeniju. Dalje ratovanje prekinuto je 166. godine, zbog epidemije kuge. Po carevom nalogu i na granici Mesopotamije se gradi limes - sistem utvrđenja poput onih u evropskom delu carstva, što je za izvesno vreme doneo mir i sačuvalo prestiž Carstva na Istoku. Sa povratkom vojnika iz Mesopotamije, kuga se raširila po čitavom Carstvu, pa je od nje stradalo mnogo stanovnika u provincijama. Marko Aurelije i njegov suvladar Lucije Ver nakon ovih velikih, ali krvavih i skupih pobeda, slave u Rimu trijumf i uzimaju nazive: “Armenicvs” , “Medicvs” i “Parthicvs.”
Sledeće 167. godine gemanska plemena Kvadi i Markomani i slovenski narod Sarmati, koji se nešto ranije naselio u Panoniji i Dakiji, zajedno napadaju Carstvo. Najviše su stradali krajevi od dunavskog limesa, pa sve do Akvileje, strateški važnog utvrđenog grada u blizini današnjeg Trsta. Neumorni car prodaje dragocenosti iz carske palate da bi formirao dve nove legije, koje zajedno sa vojskom dovedenom sa istoka 169. godine ponovo kreću u akciju uništenja agresivnih varvarskih plemena. Ubrzo zatim kada mu umre suvladar i vojskovođa Lucije Ver, car je prinuđen da neporedno rukovodi ratnim operacijama. Iako finansijski iscrpljeni ratovanjem sa Parćanima, prepolovljeni epidemijom kuge koja još traje, Rimljani su u pojedinačnim obračunima sa varvarima uspeli da potuku prvo Kvade 172, pa Markomane 173. godine, a najzad su potisnuli na severoistok preko Dunava i Sarmate koji su ozbiljno ugrozili dunavski limes u Panoniji. Mirovnim ugovorom zaključenim 175. godine varvari priznaju protektorat Rima, u varvarskim krajevima bile su stacionirane rimske vojne jedinice, a deo varvara dobivši prava kolona, naseljen je u podunavskim oblastima.
Na sklapanje ovakvog mira sa varvarima, car je bio prinuđen zbog ustanka koji je protiv njega na istoku 175. godine podigao sirijski namesnik i poznati rimski vojskovođa iz rata sa Parćanima - Avidije Kasije. Sirijski ustanak nije naišao na odziv u drugim istočnim provincijama carstva, pa je ugušen, a Kasije likvidiran.
Car 177. godine suzbija novu provalu verolomnih Kvada i Markomana, koji su iskoristili rimsko angažovanje u Siriji, pa su radi novih pljački prekršili mirovni ugovor od l75. godine i napali vojničke garnizone u podunavskim provincijama. Rimski vojskovođa Patern je tek 179. godine konačno porazio Kvade i Markomane, koji se povlače na sever daleko od rimskih međa. Na žalost Rima ubrzo posle ovih pobeda, pedesetdevetogodišnji car i vojskovođa Marko Aurelije, koji se sve vreme svoje vladavine uspešno obračunavao sa neprijateljima Carstva, umire 180. godine od novog talasa epidemije kuge u Bononiji (današnjem selu Banoštor na obali Dunava u Sremu) u provinciji Panonija.
Marko Aurelije je sačuvao Carstvo u njegovim granicama i prestiž Rima širom tada poznatog sveta (sem neznatnog odstupanja na severu Britanije 180. godine i strateškog ustupanja dela osvojenih oblasti Parćanima). O tome najbolje svedoči zanimljiv podatak iz starih kineskih letopisa, da je u vreme vladavine kineskog cara Huang-Tija (147-168. godine), savremenika Marka Aurelija, jedno rimsko trgovačko poslanstvo 166. godine bilo u Kini u audijenciji kod “sina neba” (zvanična titula kineskog cara). Prema starom letopisu iskusni rimski trgovci su Huang-Tiju ponudili u Kini oduvek traženu robu: slonovaču, oklope od kornjača i rogove nosoroga, a car ih je za uzvrat nagadio sa tovarima kineske svile, koja se u Rimskom castvu razmenjivala za zlato po paritetu kilo svile = kilo zlata. To je bio prvi poznati kontakt evropskih naroda sa ovom dalekoistočnom zemljom, 1.100 godina pre boravka srednjevekovnog svetskog putnika Marka Pola u Pekingu 1275. godine u vreme vladavine Kublaj Kana (l260 -1294. godine).
Carska kovnica postoji samo u Rimu.
U vreme vladavine Antonina Pija kao suvladar i naslednik carskog dostojanstva od 139. do 161. godine Marko Aurelije kuje novac koji se prepoznaje po naznaci titule Caesar.
Kao vladar od 161. do 180. godine kuje: zlatne aureuse i kvinare, srebrne denare i kvinare, mesingane sestercije i dupondije i bakarne ase. Na novcu iz toga vremena je oznaka Imp(erator) ili Avg(vstvs).
Od njegovog vremena zlatni aureus se reducira sa 7,96 na 7,28 grama težine.
Konsekrativni komadi:
a) U vreme vladavine njegovog naslednika Komoda kuju se: zlatni aureus, srebrni denar, te sestercij i as. Natpis: Divvs M Antoninvs Pivs.
b) U vreme Trajana Decija kuju se srebrni antoninijani sa natpisom: Divo Marco Antonino
Kolonijalna kovanja:
U Cezareji u Kapadokiji kuje se i dalje srebrna didrahma. U kraljevini Komageni kao vazalnoj državi kuje se bronzani novac sa njegovimj likom. U Zakubtusu i u sirijskoj Antiohiji kuje se takođe provincijska bronza, a u aleksandrijskoj kovnici u Egiptu kuje se bilon tetradrahma i bronzani novac.