KARAKALA od 211. do 217. godine.
Septimije Basijan, docniji car Karakala, rođen je 04. aprila 188. godine, u drugom braku Septimija Severa sa Julijom Domnom. Otac mu 196. godine kao osmogodišjem dečaku dodeljuje titulu Caesar. Septimije Sever 198. godine daje Karakali titulu Avgvstvs, a titulu Caesar daje mlađem sinu Geti. Neposredno pred svoju smrt u Britaniji Septimije Sever daje titulu avgusta i mlađem sinu Geti. Tako imamo dva brata avgusta, a prioritet Karakalin je naznačen samo tako što je on dobio i titulu Pontifex Maximvs. Ostareli car želeo je da mu sinovi živeći u bratskoj slozi, zajedno vladaju, pa im na samrti upućuje savet sasvim u duhu svoga vremena i njegovog ličnog iskustva: "Slažite se, bogato plaćajte vojnike, a za ostalo ne brinite". Na večnu slogu dva careva sina podsećaju nas tada iskovani zlatnici na kojima se Karakala i Geta rukuju, držeći među sobom Viktoriju boginju pobede.
Međutim, braća se nisu mogla složiti, pa su odmah nakon povratka iz Britanije u Rim i apoteoze Severove, rešila da podele carstvo. Po sporazumu Karakala dobija zapadni, a brat mu Geta istočni deo carstva. Granica između dva dela carstva bio je moreuz Bosfor. Tako već 211. godine postoje dva cara od kojih jedan vlada iz Rima, a drugi iz Antiohije i Aleksandrije.
Ime po kome ga znamo Karakala dobija po galskom ogrtaču sa kapuljačom zvanom karakala, koji su rado nosili on i njegovi vojnici. Kao vladar zvanično se nazivao: Imp(erator) Caesar M Avrelivs Antoninvs Avgvstvs (Caracalvs), međutim u natpisu na novcu koristi se skraćeni naziv ili samo deo ovog naziva: Antoninvs Avgvstvs. Svirep i bezobziran po prirodi, nije bio voljan da trpi bratovu upravu na Istoku. Na prevaru domamio je Getu u Rim kod majke Julije Domne, radi navodnog pomirenja. Karakala u februaru 212. godine ubija dvadesetdvogodišnjeg brata Getu u naručju majke, koja uzalud pokušava da ga zaštiti. Od potkupljene vojske dobija naknadnu saglasnost za ovo zlodelo, a kao neposredna žrtva ovog ubistva postaje i čuveni pravnik Papinijan, koji je kao prefekt pretorija za građanske predmete odbio da prizna kao pravedno ubistvo Gete. Na ovome se nažalost njegova zlodela nisu okončala. Karakala naređuje da se svi činovnici, vojni zapovednici i Getini ličnmi prijatelji pobiju, pa je stradalo preko 20 000 ljudi, žena i dece. Uvodi strahovladu, optužuje nedužne bogate građane Rima, izriče smrtne presude, a imovinu osuđenih prisvaja.
U njegovo vreme u Rimu počinje izgradnja Therme- javnog kupatila koje je istovremeno moglo da primi 3.000 posetilaca (koje su konačno završili carevi Elagabal i Sever Aleksandar), a izgradio je i hram bogu Zevsu u sirujskom gradu Balbeku.
Car Karakala 212. godine donosi Edikt kojim se rimsko građansko pravo proširuje na sve provincije i daje gotovo celokupnom slobodnom stanovništvu Carstva. Ovaj zakasneli akt asimilacije provincijskog življa imao je svoju fiskalnu svrhu, jer rasipniku Karakali nije stalo do slobode i prava građana, koliko do ubiranja poreza, budući da se ovim znatno proširuje broj poreskih glava, a njegove potrebe za novcem bile su nezajažljive.
Ratuje sa germanskim narodima Hatima i Alamanima, preduzima kaznene ekspedicije s one strane Rajne, ali mu uspeva da mir izdejstvuje tek potkupljivanjem plemenskih starešina ovih naroda, darujući ih u jesen 213. godine zlatnim medaljonima. Na srednjem i donjem Dunavu ratuje sa Jazigima i Karpima, pa zajedno sa vojskom u leto 214. godine, boravi u ovim našim krajevima, utvrđujući dunavski limes.
Već sledeće 215. godine prodire u Partsku kraljevinu na istoku, koja je bila zaokupljena unutrašnjom borbom za vlast. Karakala umišlja i javno tvrdi da u sebi nosi dušu Aleksandra Makedonskog, pa hoće da kao i on osvoji zemlje na istoku sve do reke Inda. Ali kada se novi partski kralj Vologaz V, pokorio u svemu rimskim zahtevima, on prekida ofanzivu i kreće sa vojskom za Egipat, gde je opljačkao hramove Izide i Serapida i izvršio pravi pokolj stanovništva Aleksandrije zbog otpora njegovim odlukama. Godine 216. Karakala kreće u novi pohod protiv Parćana. Od partskoga kralja Artabana traži da mu da kćer za ženu, pa kada ovaj to odbija, prebacuje se sa vojskom preko Tigra i pljačka gradove u Mediji, ne poštedevši ni grobnice partskih kraljeva. Kada najzad kralj Artaban popušta njegovim zahtevima, očekujući svadbu i pomirenje, Karakala uvek željan rata i pljačke ponovo napada Parćane, tako da se Artaban jedva spasao bekstvom u istočne provincije svoje kraljevine. Karakala zahteva od Rimljana da, kao nekada Makedonci, krenu dalje na istok - ka Indiji. Vojnicima nije do ratovanja, pa organizuju zaveru i negde između gradova Edese i Kare u Mesopotamiji, 8. aprila 217. godine ubijaju Karakalu, a za cara izviču Afrikanca prefekta Makrina.
Od vremena Karakale počinje naglo kvarenje novca: rimski zlatnik aureus svodi se na težinu od svega 6,55 grama, odnosno 50 komada od jedne funte zlata. Bilo je i kovanja koja su bila samo posrebreno olovo i pozlaćeni bakar, jer Karakali je trebalo veoma mnogo novca da bi plaćao svoje dugove i potkupljivao vojsku.
Karakala 215. godine reformiše kovanje novca i pušta u opticaj novi tip srebrnjaka, koji se po njemu naziva antoninijan (Argentevs Antoninianvs) težine 5,45 grama, izrađen od loše legure sa jedva 20% srebra. Antoninijan je dvostruki denar, prepoznatljiv je po zrakastoj (radijalnoj) kruni na glavama careva, a biste carica na antoninijanima smeštene su na mesečevom srpu. Antoninijani ubrzo gotovo sasvim potiskuju denare, ali vremenom i sami postaju bezvredni posrebren bakar u godinama kriza koje dolaze.
Carska kovnica postoji samo u Rimu.
Kao cezar Karakala u vremenu od 196. do 198. godine kuje sledeće novce: zlatni aureus, srebrni denar, mesingani sestercij i bakarni as.
Novac iz ovog perioda raspoznaje se po tome što se u natpisu na aversu nalazi titula Caes(ar), a bista je bez lovorovog venca.
Od 198. godine, kada dobija titulu avgustus, pa do njegovog ubistva 217. godine, u natpisu na aversu novca je ova titula u skraćenom obliku: Avg ili čitava: Avgvstvs.
Na Karakalinom novcu redovno se od 198. godine, kada dobija titulu avgusta nalazi i oznaka: TR P skraćenica za Tribunicia Potestas, koja se svake godine ponovo dodeljivala rimskim carevima. Prve godine oznaka je samo TR P, druge godine TR P II, naredne TR P III i tako zaključno sa 217. godinom kada je Karakala ubijen, pa novac kovan te godine ima oznaku TR P XX.
Karakala kuje sledeće nominale: zlatni aureus i dvostruki aureus, kao i zlatni kvinar, srebrni cistoforus, antoninijan i denar i kvinar, mesingani sestercij i bakarni as.
Konsekrativna kovanja:
U vreme Elagabala kuju se raritetni konsekrativni denar i sestercij sa natpisom: Divo Antonino Magno na aversu i likom Karakale.
U njegovo vreme se kuju se provincijski bronzani novci: u Pautaliji u Trakiji, u gradu Tomi u Donjoj Meziji, na Korkiri, u bitinijskoj Nikomediji, u Ilionu (Troja), u jonijskom gradu Efesu, u Alabandi u Kariji, u Galatiji, u sirijskoj Antiohiji, Bejrutu u Fenikiji, i u mesopotamiskim tvrđavama Kari i Gabali.