O Sokobanji, kao naselju, postoje tragovi još iz doba neolita. Bili su ovde i Rimljani, a 1398. godine u Sokobanju su stigli i Turci. Banju pominje još Konstantin Filosof u biografiji despota Stefana Lazarevića, a opisivali su je i Evlija Čelebija, turski geograf Hadži Kalfa, Vuk Karadžić, Feliks Kanic...

Sokobanjsko javno lekovito kupatilo prvi pominje turski putopisac Evlija Čelebija, 1663. godine. Kaže da je "vrlo impozantno, u dobroj građevini, s kupolama pokrivenim olovom, sa šedrvanom i sobama za kupanje." Ima i posebno kupatilo "samo za žene, sa toplom vodom u koju se nemože ući dok se prvo ne promeša sa hladnom vodom." U ovim kupatilima lečili su se i oporavljali bolesnici iz Turske i Male Azije.

Sokobanju kao lečilište pominju i austrijski osvajači. General, grof Šmetaus, 1737. godine piše: " Naselje Banja dražesno je mesto. Ima jedan zamak koji je, kako izgleda, vrlo star; ima kupatila za koja se priča da su divna... Ona su sagrađena od mermera i održavaju se sa puno čistoće. Ovamo Turci dolaze iz svih krajeva, pa čak i iz Azije." Šmeatus, takođe, navodi da su pre Turaka ovde na lečenje dolazili još rimski legionari, ratnici Vizantije i srednjevekovne velmože.

Razvoj Sokobanje od 1833. do 1945.

Procvat Banje u Kneževini Srbiji, posle oslobođenja od Turaka, je sa današnje distance zanemarljiv, ali za prilike koje su karakteristične za XIX vek, bio je vrlo značajan. Odmah posle oslobođenja Knjaz Miloš naređuje: " da se opravi amam", da se podigne "špitalj" i konak za njega. Šalje banjske vode na analizu u Beč i postavlja prvog banjskog lekara Leopolda Erliha koga Banjčani prekrštavaju u Đorđa Novakovića ili samo dr Đoka Pokrštenjak. Knjaz često dolazi u Banju ili šalje članove svoje porodice. A gde je Knjaz, tu je i čitava dvorska svita, pratnja, posluga, straža i ostali narod. Tada su začete klice banjskog turizma koji traje do današnjih dana.

Godine 1837., 8. juna (po starom kalendaru) iz kancelarije Knjaza Miloša u Kragujevcu, napisan je uput za praporčika (zastavnika) Lazarevića, koji se šalje u Banju radi upotrebe tople vode a ima ga primiti dr Djoka i dati mu upute za lečenje. Taj uput (vaučer) je poslužio da se u Sokobanji početak razvoja turizma računa od 21. juna, a 2002. godine navršava se 165. godina.

Početkom XX veka bogatiji trgovci i mehandžije grade luksuznije vile zasvoj boravak ali i za smeštaj banjskih gostiju. Banja postaje privlačna za boeme ali i za intelektualnu elitu tadašnje Srbije. To interesovanje traje sve do početka Drugog svetskog rata. Političari, književnici, naučnici svetskog glasa i ugleda kakvi su bili Josif Pančić, Emilijan Josimović, Jovan Cvijić, Dragoljub Jovanović kao i prvaci pozorišne umetnosti poput Milivoja Živanovića, Žanke Stokić i drugi, postaju stalni gosti Sokobanje.

U vreme kada ni lingvisti nisu koristili reč ekologija, Sokobanja dobija svoje prvo ekološko i turističko društvo pod imenom "Društvo za unapređenje i ulepšavanje Sokobanje i njene okoline". Na čelu društva stajao je Upravni odbor sa predsednikom dr Petrom Dojićem, banjskim lekarom. Pokrovitelj Društva postaje Arhiepiskom Beogradski i Mitropolit Srbije gospodin Mihailo. Društvo preduzima niz radnji da se Sokobanja približi tadašnjim svetskim banjama. Uvodi se električna instalacija za faradizaciju i hidro-električna kupanja u osam kada banjskog kupatila. Te, 1895. godine Sokobanja je zakoračila u Evropu.

Između dva svetska rata gradi se prvi savremeni banjski hotel. Gradi ga banjski trgovac Velja Milenković a dobija naziv hotel Evropa, današnji konak Park. Na najlepšim lokacijama grade se vile za banjske goste, vodovod, elektrifikacija, javna rasveta, podižu parkovi i uređuju izletišta. Najpoznatije izletište u to vreme je Vrelo sa raskošnim parkom i jezerom za vožnju čamcima. Vrelo je i danas najbliže izletište Sokobanje ali umesto jezera ima divnu šumsku pozornicu za velike priredbe i festivale.

Razvoj Sokobanje posle II svetskog rata

Ratna razaranja nisu zadesila Sokobanju ali je banja iza rata nasledila malo privrednih objekata, nekoliko kafana, trgovina, pomenuti hotel Park, topla kupatila "Park" i "Banjicu" i gradsku bolnicu. Ostalo je i nekoliko vila u kojima su smeštani banjski gosti.

Šezdesetih godina dvadesetog veka pripremaju se projekti i programi za izgradnju hotela i drugih pratećih turističkih objekata. Gradi se hotel Turist, restoran Vrelo, dograđuje Odmaralište RVI (danas prirodno lečilište Banjica). Grad dobija savremeni izgled izgradnjom ulica, trgova, vodovoda, rasvete. Grade se hoteli: "Zdravljak", "Sunce", "Moravica" i Zavod za rehabilitaciju (današnja specijalna bolnica za nespecifična plućna oboljenja). Pored osnovne škole Sokobanja dobija i Gimnaziju, osavremenjuje se dečji vrtić "Bucko", gradi dom zdravlja.

Pored hotelskih kapaciteta grade se privredni objekti i razvija drumski saobraćaj. Sa Sokobanjom se povezuju sva seoska naselja savremenim putevima. Čista i zdrava sredina doprinosi da se svi proizvodi iz seoskih domaćinstava lako prodaju na pijaci. Tu pre svega spadaju čuveni sokobanjski sir i rtanjsko jagnje.

Sokobanja nema razvijenu privredu osim turističke. Opredeljenje da se u Sokobanji ne grade fabrike sa dimnjacima uticalo je da od privrednih grana sokobanjskoj opštini osim Rudnika mrkog uglja "Soko" i nema značajnijih privrednih subjekata. Manji kapaciteti mlekarske, pekarske i klaničke industrije zadovoljavaju potrebe lokalne sredine. Sva proizvodnja i uslužne delatnosti koncipirane su za zadovoljenje potreba građana i turista. Poslednjih godina turistički promet Sokobanje nalazi se u vrhu srpskog turizma.

I poslednja ratna razaranja nisu pogodila Sokobanju. Sokobanja je bila i ostala oaza ekoloških odredišta u Srbiji. Kao prva ekološka opština postaje uzor drugim sredinama kako očuvati životnu sredinu u najširem smislu.


Legenda o Lepteriji

Zapovednik Sokograda imao je lepu kćer, Lepteriju, u koju se zagledao Župan, sin zapovednika Vrmačkog grada. Bila je to velika ljubav ali pošto su im očevi stalno ratovali zbog poseda, ta ljubav nije mogla biti krunisana brakom. Onda se dvoje mladih dogovore da Lepterija pobegne kod svog dragana. U dogovoreno vreme Župan sa družinom dođe do zidina Sokograda, Lepterija se iskrade od oca i kroz tajni prolaz pođe za Županom. Kada otac primeti da mu nema kćeri, pošalje poteru i izda naređenje da se Lepterija pogubi. Kad potera sustigne begunce Lepteriju pogube a Župan od žalosti za svojom veljenom skoči u najdublji vir Moravice i utopi se. I tako do današnjih dana proplanak se naziva Lepterija a vir Župan.