Kao i ostala južnoslovenska plemena, Srbi su došli na Balkan za vreme velike seobe naroda tokom 6. i 7. veka naše ere. Najranije sistematizovane podatke o Srbima na Balkanu nalazimo u spisima vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita, u X veku. Tada su Srbi naseljavali teritoriju sadašnje zapadne Srbije, istoène i centralne Bosne, Hercegovinu sa jadranskom obalom izmeðu reke Cetine i Skadarskog jezera, a na jugu prostor do reke Lima i planinskog lanca Prokletije. Prva srpska država je bila formirana pod dinastijom Višeslaviæa, a u okolnostima spoljašnje ugroženosti od strane Bugara i Vizantije. Pod uticajem Vizantije dogodila se važna promena u srpskom narodu, koja æe imati prvorazredni znaèaj u njegovoj buduænosti: krajem IX veka poèinje proces napuštanja paganstva i pokrštavanje, u èemu je prednjaèila vladarska porodica Višeslaviæa.


Nakon ovog prvog uspona srpske države nastupila je oseka i period razdrobljenosti i kriza, koji je trajao do pred kraj XII veka. Nakon borbe sa braæom oko prestola, 1170. godine na vlast je došao Stefan Nemanja, osnivaè dinastije Nemanjiæa. On je otpoèeo obnovu srpske države u Raškoj oblasti. Neki put pod okriljem Vizantije, a ponekad protiv nje, veliki župan (to je rang kneza) Stefan Nemanja je proširio teritoriju svoje države na istok i jug, i pripojio joj ponovo Zetu i primorje. Osim voðenja države veliki župan je mnogo polagao i na podizanje manastira. Meðu njegove zadužbine spadaju u Raškoj oblasti Ðurðevi Stupovi i Studenica u kojoj je i sahranjen, i Hilandar na Svetoj Gori.

Stefana Nemanju je nasledio srednji sin Stefan, dok je najstarijem sinu Vukanu dodeljen na upravu deo tadašnje srpske države, Zetska oblast (današnja Crna Gora). Najmlaði Nemanjin sin Rastko se zamonašio i uzeo ime Sava, posvetivši se duhovnosti svog naroda. Pošto je Rimska kurija od ranije gajila ambicije da pod svoj uticaj podvede i Balkan, Stefan je to iskoristio, od pape zatražio krunu i prvi meðu Srbima bio krunisan za kralja 1217. godine. Njegov brat Sava je u Vizantiji isposlovao autokefalnost Srpske crkve i 1219. godine bio postavljen za prvog srpskog arhiepiskopa. Time su Srbi stekli oba vida samostalnosti koja je poznavao srednji vek: duhovnu i svetovnu.


Naredna generacija srpskih vladara, koju su èinili sinovi Stefana Prvovenèanog Radoslav, Vladislav i Uroš I, znaèila je stagnaciju u državnom razvitku. Sva tri kralja su bila u veæoj ili manjoj zavisnosti od susednih država Vizantije, Bugarske ili Ugarske. Veze sa Maðarima su uslovile da kralja Uroša I na prestolu nasledi sin Dragutin, koji je bio oženjen maðarskom princezom. Kasnije, kada je Dragutin abdicirao u korist svog mlaðeg brata Milutina, dobio je od maðarskog kralja Ladislava IV zemlju u severoistoènoj Bosni, Srem, Maèvu i Beograd, a osvojio je i pripojio i teritorije u severoistoènoj Srbiji. Time su te oblasti prvi put ušle u sastav srpske države.

Pod vladavinom kralja Milutina, mlaðeg Dragutinovog brata, Srbija je dalje ojaèala, uprkos situaciji da katkad mora da ratuje i na tri fronta. Milutin je u istoriji ostao poznat i kao vešt diplomata, koji je rado koristio jedno od uobièajenih srednjevekovnih diplomatskih sredstava - dinastièke brakove. Ženio se pet puta, maðarskim, bugarskim i vizantijskim princezama. Naroèito je ostao poznat po gradnji crkava, od kojih neke spadaju meðu najlepše primere našeg srednjevekovnog graditeljstva: Graèanica na Kosovu, Saborna crkva u Hilandaru, Sv. Arhangela u Jerusalimu i dr. Zbog svojih zadužbina kralj Milutin je proglašen za sveca, uprkos svom burnom životu. Njega je nasledio sin Stefan, kasnije prozvan Deèanski. Deèanski je donekle proširio teritoriju države na istoku dobivši Niš sa okolinom, a na jugu oblasti u Makedoniji. Nadimak Deèanski dobio je zbog podizanja najmonumentalnijeg srpskog srednjevekovnog manastira Visoki Deèani u Metohiji.


Srednjovekovna Srbija, koja je u politièkim, ekonomskim i kulturnim sferama zauzimala ugledno mesto u srednjovekovnoj Evropi, dostigla je svoj vrhunac sredinom 14. veka, za vreme vladavine cara Stefana Dušana. Iz tog doba je i Dušanov zakonik, najveæe zakonsko dostignuæe srpskog srednjevekovlja, jedinstveno meðu feudalnim državama Evrope u to vreme. Nomokanon Svetog Save, Dušanov zakonik, freske i arhitektura srednjovekovnih manastira, koji krase srpske zemlje veèni su svedoci civilizacije srpskog naroda. Car Dušan je na raèun Vizantije udvostruèio teritoriju svoje države, proširivši je na jugu, jugozapadu i istoku. Nasledio ga je sin Uroš, zvani Nejaki, što veæ samo po sebi govori o stanju države koja poèinje da zapada u stanje feudalne anarhije. U to vreme se javlja i nova opasnost: turska Osmanska država, koja postepeno iz Azije prelazi u Evropu, osvojivši najpre Vizantiju, a potom i ostale balkanske države.

Tursko osvajanje i vladavina (XIV - XIX vek)

Pošto su porazili srpsku vojsku u dve kljuène bitke: na reci Marici 1371. gde je poražena srpska vlastela iz Makedonije i na Kosovu Polju 1389, gde je poražena vojska kneza Lazara, koji je tada bio najjaèi oblasni vladar u Srbiji i komandant vojske svojih vazala. Bitka na Kosovu je definitivno rešila sudbinu Srbije, jer nakon nje u zemlji više nije bilo sile koja bi mogla da se suprotstavi Turcima. To je bio nestabilan period u kome su vladali sin i naslednik kneza Lazara despot Stefan Lazareviæ, koji je bio pravi vitez evropskog tipa, vojskovoða i pisac, a zatim njegov roðak Ðurað Brankoviæ, koji je prestonicu države preselio na sever, u novoizgraðeni grad Smederevo. Turci su nastavili svoja osvajanja sve dok nisu uspeli da zauzmu celu teritoriju srpske države 1459. godine, osvojivši Smederevo. Srbija je bila pod vlašæu Otomanske carevine skoro pet vekova, Turci su se naroèito okomili na srpsku aristokratiju, istrebljujuæi fizièki društvenu elitu. Pošto je Turska carevina bila islamska država teokratskog tipa, u kojoj su hrišæanski Srbi bili narod drugog reda, izloženi nasilju, ponižavanju i eksploataciji, srpski živalj je napuštao razvijena i urbanizovana rudarska, zanatska i trgovaèka središta i povlaèio se u nepristupaène planine, baveæi se uglavnom stoèarstvom.Evropske sile, naroèito Austrija, vodile su brojne ratove protiv Turske. Na njihovoj strani su bili Srbi, koji su im pomagali, iako su živeli pod turskom vlašæu. Tokom Tursko-austrijskog rata (1593-1606) Srbi su 1594. podigli ustanak u panonskom delu Turske, u Banatu, koja im se osvetila spaljivanjem tela Svetog Save – najveæe srpske relikvije, koju su poštovali èak i muslimani srpskog porekla. Drugo žarište otpora Turcima stvorili su Srbi u Hercegovini, ali su sklapanjem mira izmeðu Turaka i Austrije bili prepušteni turskoj odmazdi. Taj redosled dogaðaja je postao uobièajen tokom narednih vekova.

U Velikom ratu (1683 – 1690.) U Velikom ratu (1683 – 1690.) izmeðu Turske i Svete lige uz papinu pomoæ uèestvovale su Austrija, Poljska i Venecija. One se podsticale Srbe na bunu protiv turske vlasti. Uskoro je ceo zapadni Balkan bio zahvaæen ustancima i gerilom od Crne Gore, preko Dalmacije i Podunavlja do Stare Srbije (Makedonija, Raška, Kosovo i Metohija). Kada je austrijska vojska poèela da se povlaèi iz Srbije, pozvala je i srpski narod da se povuèe sa njom, na njenu teritoriju. Birajuæi izmeðu turske osvete i života u jednoj hrišæanskoj carevini, mase Srba su napustile svoju postojbinu i 1690. godine, pod voðstvom svog patrijarha Arsenija Èarnojeviæa krenule na sever. Tada su mnoge oblasti na jugu Balkana ostale depopulisane, što su Turci koristili da islamizuju Rašku oblast, Kosovo i Metohiju i delimièno Makedoniju. Tada je poèeo proces èije se posledice oseæaju i danas.

Kada je srpska etnièka teritorija, 1716-1718, od Dalmacije, preko Bosne i Hercegovine do Beograda i Podunavlja opet postala poprište novog austijsko-turskog rata, koji je vodio princ Eugen Savojski, Srbi su uzeli uèešæe u borbi na strani Austrije. Turska je tada, tzv. Požarevaèkim mirom izgubila sve teritorije u Podunavlju, severnu Srbiju i severnu Bosnu, delove Dalmacije i Peloponez.
Novim ratom i tzv. Beogradskim mirom Turska je uspela da povrati skoro sve što je prethodnim izgubila. Lokalno srpsko stanovništvo opet je pogodilo ratno razaranje, progoni i odmazde.

Poslednji austrijsko-turski rat bio je tzv. Dubièki rat (1788-1791), u kome je opet Austrija pozivala hrišæane u Bosni da se dignu na ustanak. Nakon njega novih sukoba više nije bilo sve do dvadesetog veka i propasti obe carevine.

Novovekovna srpska država (1804-1918)

Srpski otpor Otomanskoj dominaciji, dugo godina latentan, naroèito je uzeo maha poèetkom 19. veka, buknuvši u Prvom i Drugom srpskom ustanku 1804. i 1815. godine. Turska se u to vreme veæ nalazila u stanju duboke krize bez perspektive na oporavak, što se posebno teško odražavalo na hrišæanske narode koji su u njoj živeli. Srbi su podigli ne samo nacionalnu nego i socijalnu revoluciju, nakon koje je Srbija poèela da hvata korak sa ostalim evropskim državama, prihvativši vrednosti graðanskog društva. Kao rezultat ovih ustanaka i potonjih ratova protiv Otomanske imperije, formirana je nezavisna Kneževina Srbija, koja je bila meðunarodno priznata 1878. godine.

U ovom periodu su se oko vlasti nadmetale i smenjivale dve dinastije, èiji su rodonaèelnici bili Ðorðe Petroviæ - Karaðorðe, voða Prvog srpskog ustanka protiv Turaka i Miloš Obrenoviæ, voða Drugog srpskog ustanka. Dalji razvoj Srbije je bio obeležen opštim napretkom u ekonomiji, kulturi i umetnosti, èemu je pre svega doprinela mudra državna politika, koja je slala mlade ljude na školovanje u evropske metropole, odakle su donosili novi duh i novi sistem vredosti. Jedan od spoljnih izraza transformacije kroz koju je sada prolazila nekadašnja turska provincije bilo je i proglašenje kraljevine, 1882. godine.

Tokom njene integracije u evropski poredak država, u drugoj polovini 19. veka, bile su osnovane prve politièke partije, èime politièki život dobija novi zamah. Državni udar 1903, koji je doveo na tron Karaðorðevog unuka, kralja Petra Prvog Karaðorðeviæa, otvorio je put parlamentarnoj demokratiji u Srbiji. Evropski obrazovan, ovaj liberalni kralj je preveo delo "O slobodi" Džona Stjuarta Mila na srpski jezik i dao svojoj zemlji demokratski ustav, koji je Srbiju uveo u period parlamentarizma i politièkih sloboda, a koji je prekinut novim oslobodilaèkim ratovima. Balkanski ratovi 1912 - 1913. godine okonèali su tursku dominaciju na Balkanu. Turska je potisnuta sve do moreuza, a od njenih evropskih teritorija formirane su nacionalne države balkanskih naroda.

Atentat na austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914. poslužio je kao povod za njen napad na Srbiju, èime je i zapoèeo Prvi svetski rat. Srpska vojska je hrabro branila nezavisnost svoje zemlje i odnela velike pobede, ali suprotstavljena nadmoænim neprijateljskim snagama Nemaèke, Austrougarske i Bugarske, morala je da se preko Albanije povuèe sa nacionalne teritorije i kasnije nastavi borbu na Solunskom frontu, zajedno sa ostalim snagama Antante, koju su èinile Francuska, Engleska, Rusija, Italija i Sjedinjene Amerièke Države. U toku ovog rata Srbija je izgubila 1.264.000 (28%) stanovnika od ukupne populacije od 4.529.000 i to 58% muškog stanovništva, od èega se nikada nije oporavila. Ovim ogromnim žrtvama Srbija je dala znaèajan doprinos pobedi saveznika i preureðenju Evrope i Sveta nakon rata.

Kraljevina Jugoslavija (1918-1941)

Završetkom Prvog svetskog rata i propašæu otomanske i austrougarske imperije stvoreni su uslovi da u decembru 1918. godine bude proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Jugoslovenska ideja je dugo živela u intelektualnim krugovima tri naroda koji su dali ime novoj državi, ali do ovog trenutka meðunarodna konstalacija politièkih snaga i interesa nije omoguæavala njenu realizaciju. No, intelektualci su nakon rata ustupili mesto politièarima, a najuticajniji hrvatski politièari su se suprotstavljali novoj državi od samog poèetka.

Hrvatska seljaèka stranka (HSS), pod voðstvom Stjepana Radiæa, a kasnije Vlatka Maèeka pretvorila se vremenom u masovnu stranku koja zastupa hrvatske nacionalne interese. Po mišljenju njenih lidera hrvatsko nacionalno pitanje nije bilo rešeno na zadovoljavajuæi naèin u jugoslovenskoj državi. Kao sredstvo politièke borbe izabrali su sistematsku opstrukciju državnih institucija i sklapanje politièkih koalicija uperenih protiv jedinstva države, iznuðuju tim metodima izvesne ustupke. Svako aktuelno politièko ili ekonomsko pitanje korišæeno je da bi se postavilo tzv. hrvatsko pitanje, kao nerešen problem.

Pokušavajuæi da se nosi sa ovim izazovom i spreèi dalje slabljenje zemlje, kralj Aleksandar Karaðorðeviæ je 1929. godine zabranio nacionalne politièke partije, lièno preuzeo vlast i preimenovao zemlju u Jugoslaviju. On se nadao da æe time obuzdati separatistièke tendencije i ublažiti nacionalistièke strasti. Ali u meðunarodnim odnosima je došlo do promene odnosa snaga: u Italiji i Nemaèkoj na vlast su došli fašisti i nacisti, a u Sovjetskom Savezu Staljin. Ni jednoj od ovih država nije odgovarao kurs politike koju je vodio kralj Aleksandar, jer su prve dve težile reviziji meðunarodnih ugovora potpisanih nakon Prvog svetskog rata, a Sovjeti da povrate svoje pozicije u Evropi i povedu aktivniju meðunarodnu politiku. Jugoslavija je bila velika prepreka ovim težnjama, a kralj Aleksandar stožer jugoslovenske politike.

U Marselju 1934. godine, prilikom zvaniène posete Francuskoj, kralja Aleksandra je ubio pripadnik bugarske ekstremne nacionalistièke organizacije (tzv. VMRO), koja je gajila aneksionistièke pretenzije prema istoènim i južnim teritorijama Jugoslavije, u saradnji sa ustašama, pripadnicima hrvatske fašistièke separatistièke organizacije. Meðunarodna politika druge polovine tridesetih godina je u bila ispunjena naraslom netrpeljivošæu najkrupnijih aktera, agresivnim ponašanjem totalitarnih država i izvesnošæu da poredak uspostavljen nakon Prvog svetskog rata gubi svoja uporišta, a njegovi zaštitnici svoju snagu. Podržavani od fašistièke Italije i nacistièke Nemaèke i pod njihovim pritiskom, hrvatski lider Vlatko Maèek i njegovi istomišljenici uspeli su da uspostave tzv. Banovinu Hrvatsku 1939. godine. Tim sporazumom Hrvatska je još uvek ostajala u sklopu Jugoslavije, ali je ubrzano nastojala da izgradi zaseban politièki identitet u meðunarodnim odnosima.

Drugi svetski rat (1941-1945) i posledice

Poèetkom èetrdesetih Jugoslavija se našla u obruèu neprijateljskih zemalja. Osim Grèke, sve druge susedne zemlje su bule vezane sporazumima za Nemaèku i Italiju. Hitler je vršio snažan pritisak da i Jugoslavija pristupi paktu. Vlada je èak bila spremna na kompromise sa njim, ali raspoloženje u zemlji je bilo sasvim drugaèije. Javno manifestovanje otpora nacizmu izazvalo je žestoku reakciju.

Beograd i drugi veæi gradovi su bombardovani, a tokom aprila 1941. godine Sile osovine su okupirale Jugoslaviju, rasparèale je i na njenom zapadnom delu stvorile marionetsku Nezavisnu Državu Hrvatsku pod vlašæu ustaša, kojoj su pripojile Bosnu i Hercegovinu.

Srbija je okupirana od nemaèkih trupa, pri èemu su njeni severni delovi pripojeni Maðarskoj, a istoèni i južni Bugarskoj. Kosovo i metohija su veæim delom pripojeni Albaniji, koja je bila pod patronatom fašistièke Italije. Crna Gora jetakoðe umanjena pripajanjem njenih delova Albaniji i okupirana od strane Italije. Slovenija je podeljena izmeðu Nemaèke i Italije, koja je prisvojila i jadranska ostrva.

Fašistièka Hrvatska je po uzoru na nacistièku Nemaèku osnovala koncentracione logore u kojima je poèinila genocid nad više od 750.000 Srba, Jevreja i Cigana. Iskustvo tog holokausta stvorilo je istorijsku i politièku pozadinu za graðanski rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pedeset godina kasnije, koji je pratio razbijanje Jugoslavije 1991 - 1992.


Gruba politika nemaèkih okupacionih snaga i genocidna politika hrvatskog ustaškog režima proizveli su snažan srpski pokret otpora. Srbi su ustali u odbranu od hrvatskog genocida i nacistièkog porobljavanja Jugoslavije. Mnogi su se pridružili partizanskom otporu (Narodnooslobodilaèka vojska predvoðena Josipom Brozom Titom) u oslobodilaèkom ratu, doprinoseæi pobedi saveznika. Do kraja 1944. godine, partizani, potpomognuti od strane ruske Crvene armije, oslobodili su Srbiju, a do maja 1945. preostale jugoslovenske teritorije, spojivši svoje snage sa saveznièkim trupama u Maðarskoj, Austriji i Italiji. Srbija i Jugoslavija su bile meðu zemljama koje su najviše razorene u toku rata: 1.700.000 (10,8% populacije) ljudi je ubijeno, a gubitak nacionalnih dobara je procenjen na 9,1 milijardu amerièkih dolara, po cenama iz tog vremena.