Sa pojavom obrađivanja zemlje nastala je potreba određivanja nastupanja nove sezone - proleća, leta, zime i jeseni. Tako je u drevno vreme nastala najveća jedinica merenja vremena - solarna godina.

To što se trajanje 12 lunarnih meseci nije podudaralo sa solarnom godinom, izgleda, u početku je malo interesovalo narod. Potreba za tačnijim kalendarom nastala je sa pojavom civilizacije.

Prvi kalendari, zasnovani prema kretanju Sunca, pojavili su se u drevnom Egiptu. Svake godine, na kraju maja - početkom juna, posle obilatih kiša, koje su padale u planinama Afrike i podizale nivo vode u jezerima, vode Nila postepeno su rasle, prelivajući se preko obala i plaveći svu dolinu oko reke u trajanju od nekoliko meseci. Do oktobra meseca dolina reke ostajala je prekrivena blagodatnim muljem, koji je ostajao posle izlivanja i đubrio tle. Poplave Nila pretvarale su Egipat od suve pustinje u cvetnu zemlju, o čemu je pisao još antički istoričar Herodot: „Egipat - to je dar Nila“.

Preko mnogovekovnih astronomskih posmatranja, egipatski žreci su ustanovili, da tri prirodne pojave nastaju praktično istovremeno: letnji solsticij, početak izlivanja Nila i prvi jutarnji izlazak svetle zvezde Sotis (Grci su je zvali Sirijus). Određujući početak godine sa izlaskom zvezde Sirijus i podudaranja sa tim letnjeg solsticija, moguće je bilo odrediti vreme nastupanja razlivanja Nila. To je omogućavalo egipatskim žrecima da izračunaju dužinu astronomske godine, prvobitno određujući u njoj 360 dana.

Egipatska godina je imala 12 meseci, a svaki mesec po 30 dana. Godina se delila na tri sezone uključujući u sebe po 4 meseca obrađivanja zemlje: „Vreme prolećne poplave“ - od sredine juna do sredine novembra, „Vreme klijanja“ - od sredine novembra do sredine marta i „Vreme sušenja - od sredine marta do sredine juna.

Meseci egipatskog kalendara bili su posvećeni raznim bogovima i praznicima. Tako je prvi mesec bio posvećen bogu Totu - bogu Meseca i mudrosti, gospodaru vremena. Mesec su delili na tri dekade, po 10 dana u svakoj, ili šest petodnevnih nedelja, koje su Grci nazivali „pentadama“.

Zajedno sa zvaničnim, građanskim kalendarom u Egiptu, koristio se i narodni, lunarni kalendar. U njemu su se smenjivali meseci od 29 i 30 dana. Nova godina po tom kalendaru uvek se podudarala sa početkom izlivanja Nila. Interesantno je da sama reč „godina“ u egipatskom jeziku nije imala neko astronomsko značenje, prevodi se kao „rađanje“, sa kojim počinje svaka godina.

Vremenom su egipatski astronomi odredili trajanje godine, ustanovivši u njoj ne 360, već 365 dana.

U egipatskoj mitologiji to usavršavanje kalendara dobilo je svoje poetsko značenje. U početku stvaranja sveta zajedno i sjedinjeni bili su bog zemlje Heb i boginja neba Nut. U to vreme u solarnoj godini bilo je isto toliko dana koliko i u lunarnoj - 360.
Saznavši to ljubomorni bog Sunca prokleo je svih 360 dana solarne godine, i otada Nut više nije mogla da rađa decu ni u jednom od tih dana. U očajanju Nut se obratila bogu Totu sa molbom da joj pomogne. I bog mudrosti smislio je kako da pomogne nesrećnoj Nut. U obliku ptice Ibis Tot je poleteo u goste Mesecu i predložio mu da zaigra sa njim partiju senet (igra slična šaškama). Na kraju partije kao ulog je dobio 1/72 deo „zore“ u svakom od 360 dana lunarne godine. Bog mudrosti, razume se, odneo je pobedu, i Mesec je izgubio pet dana svoje godine. Od tada lunarna godina traje 355 dana. Dane dobijene u igri od Meseca, Tot je nazvao „ti koji su iznad godine“, zato što tih pet dana nisu ušli ni u jedan mesec, a smešteni su na kraju godine, pre nastupanja nove godine. Pošto je nove dane bog mudrosti posvetio bogu Ra, bog Sunca je oprostio Nuti i dozvolio joj da rađa decu u te prednovogodišnje dane. Tako se pojavilo na svetlosti dana pet glavnih egipatskih bogova, a u ostale dane Nut je rađala zvezde.

Pet dopunskih dana na kraju godine Egipćani su odredili za pomen mrtvima i za pokajanje grehova. Sada je egipatska godina brojala 365 dana i približila se tropskoj. Ipak, u pravoj solarnoj godini bilo je 365 i četvrtinu dana i noći. Razlika između egipatske kalendarske i tropske godine za četiri godine čine već jedan dan, a kroz 40 godina, 10 dana.

Takvo razilaženje tropske i kalendarske godine dovodilo je do „kašnjenja“ pojavljivanja Sirijusa na nebu i postepeno premeštalo dan početka godine, koji se mogao da nazove „lutajućim“. Zapažamo, da pri takvom „lutajućem“ početku nove godine, taj dan je prelazio u drugu sezonu, a to je izazvalo pomeranje ostalih dana praznika.

Pretpostavimo da se u nekoj prvoj godini Sirijus pojavljuje na nebu i nastupa 1. dan i 1. mesec Tota, to jest, Nova godina. Kroz 40 godina izlazak Sirijusa već neće biti 1, već 11. meseca Tota. A kroz 1460 tropskih godina (365x4=1461) ili 1461 egipatsku godinu (1460+1=1461) početak godine vratiće se, posledično prolazeći kroz sve sezone, na pređašnje mesto - u 1. dan 1. meseca. Taj period od 1461 godine naziva se periodom Sotisa ili velikom godinom.

Egipatski kalendar se pokazao toliko prost i zgodan, da se koristio oko četiri hiljade godina.

Principijelno to što Egipćani nisu želeli da koriste sistem prestupne godine za usklađivanje kalendarske godine sa tropskom objašnjava se, smatramo, religioznim motivima. Svaki faraon, dolazeći na presto, davao je zakletvu da neće menjati dužinu godine.

I samo je jedan od faraona preuzeo da reformiše kalendar i uvede prestupnu godinu. To je bio Ptolomej III Everget iz dinastije Ptolomejevića, koji je vladao u III veku pre naše ere.

Sačuvao se tekst reforme, po ukazu faraona, napisan na kamenoj ploči: „Da bi vreme godine neizmenjeno prolazilo kako i treba prema sadašnjem poretku sveta, i da se ne bi desilo da neki od društvenih praznika, koji padaju u zimu, nekako padnu u leto, zato što zvezda Sirijus, svake četvrte godine dolazi jedan dan pre, a da drugi praznici koji se praznuju u leto, u buduće vreme ne bi pali u zimu, kako to biva i kako će se desiti, ako se godina i u buduće bude sastojala od 360 dana i još pet dodatnih dana, od sada propisujem da se kroz svake četiri godine praznuje praznika bogova Evergeta posle pet dodatnih dana i pre Nove godine. Neka svako zna, da je pređašnje nedostatke u izračunavanju godišnjih doba i godina od sada tačno ispravljeno od cara Evergeta.“

Ipak, novina nije dobila pravo na život, i reforma kalendara je tako i ostala na hartiji, tačnije na kamenu. Uzroci zbog kojih je to tako, za nas su ostali tajna.