"Bez njega je život nezamisliv. Neprestano bacamo pogled na kalendar i prema njemu planiramo život. Istorija kalendara na svim meridijanima i u mnogim kulturama burno je i zanimljivo putovanje. Potreba uspešne komunikacije na zemaljskoj kugli nametnula je evropsko računanje vremena. Inače, poznato nam je da se u raznim zemljama drže svojih lokalnih kalendara, kao na primer u Kini, Iranu, Izraelu."

Uzimajući za osnovu merenja lunarni mesec i usaglašavajući tu veličinu sa danima, ljudi su stvorili takozvani, lunarni kalendar. Kao što se vidi, taj kalendar je nastao u periodu između 4000. i 3000. godine pre naše ere i on je najstariji.

Kako se već napomenulo, još je u starini ustanovljena jedinica dan, čija je mera vreme između dve pojave novog meseca: 29 ili 30 dana. Zato je lunarni mesec bio određen sa 29 ili 30 dana. Duža vremenska jedinica, od lunarnog meseca je lunarna godina. Ona se sastoji od 12 meseci. Njena dužina je u lunarnom kalendaru određena sa: 29x6+30x6=354 dana.

Ipak tačno trajanje lunarne godine je 354,36706 dana. Posledično, zaokružena veličina lunarne godine je 354 dana, time mi ostavljamo grešku od 0,36706 dana. Za tri godine ta razlika biće ceo dan, i početak meseca već se neće slagati sa pojavom novog meseca.

Da bi se ispravila greška potrebno je periodično dodavati godini po jedan dan. Takva godina sa dopunskim danom naziva se prestupna lunarna godina i sastoji se od 355 dana, za razliku od prostih, koje traju po 354 dana.

Ali kako izabrati redosled prestupnih i prostih godina? Kako sačuvati obavezan uslov lunarnog kalendara: početak novog meseca i nove godine treba da se podudaraju sa prvim pojavljivanjem mladog meseca na nebu? Ta dva važna zadatka tvorci lunarnog kalendara rešavali su na razne načine.

Na osnovu svih postojećih lunarnih kalendara u istoriji, od varijanti sistema prestupnih godina, najpoznatije su dve: takozvane „turska“ i „arapska“ varijanta ciklusa. „Turski“ ciklus se sastoji od 8 godina. To jest, mladi mesec u njemu mora da kasni tri dana (0,36706x8=2,93648). Da se to ne bi desilo, tri godine u ciklusu 2, 5. i 7. su prestupne i sadrže 355 dana, a ostale proste sadrže 354 dana. Čitav ciklus se sastoji od 355x3+354x5=2835 dana ili 405 nedelja. Na kraju toga perioda mladi mesec ponovo nastupa isti dan u nedelji. Na taj način je rešen zadatak lunarnog kalendara.

„Arapski“ ciklus se sastoji od 30 godina. To jest, mladi mesec kasni već za 11 dana. Zato je 11 godina u ciklusu prestupno: 2, 5, 7, 10, 13, 16, 18, 21, 24, 26. i 29. godina.

Ako je u lunarnom kalendaru neophodno usaglasiti dane i mesece, da ne odstupaju pri tom od pojave mladog meseca, to se u solarnom kalendaru rešava zadatak usaglašavanjem dana i godina. Tako će trajanje tropske godine biti 365,2422 dana. Pošto broj dana u kalendaru ne može da bude razlomak, u kalendarskoj godini broji 365 ili 388 dana. Godina sa 366 dana, kao i u lunarnom kalendaru nosi naziv „prestupna“.

Poznato je šest varijanti korišćenja prestupnih godina u solarnom kalendaru, a stvarno se koriste sledeći: u julijanskom kalendaru ciklus se sastoji od 4 godine sa jednom prestupnom godinom, u persijskom kalendaru Omara Hajama u 33- godišnjem ciklusu 8 je prestupnih godina, u gregorijanskom kalendaru 97 prestupnih godina dolazilo je u 400-godišnjem ciklusu.

Težnja da se približe lunarni i tropski kalendar dovela je do nastanka još jednog novog oblika kalendara - lunarno-solarnog. To je najsloženiji kalendarski sistem, zato što se njime odjednom rešava nekoliko zadataka: 1) približava se početak kalendarskog meseca pojavi mladog meseca, 2) poravnava određen broj lunarnih meseci i solarnih godina, računajući da ni lunarni mesec, ni solarna godina nije celi broj dana. Pri uspešnom rešenju mnogobrojnih zadataka ritam kretanja dva nebeska tela Sunca i Meseca - biće usaglašeni. U mnogim religijama ta dva sistema imala su sakralno značenje i određenje, po mnjenju ljudi, ritam života nije samo podređen prirodi, već i duhovnom čovekovom svetu. Noćna svetlost - Mesec - tradicionalno je bio oličenje ženskog principa sveta, dnevna svetlost - Sunce - princip muškog. Naći uzajamno ritam tih antipoda, postao je osnova kalendarskog računanja, bio je samo plod moći naroda, koji su bili rezervisani u odnosu na astronomsko znanje i iskustvo mnogovekovnog posmatranja zvezda.

U lunarno-solarnom kalendaru najtačnijim se pokazao devetnaestogodišnji ciklus, otkriven u drevnom Vavilonu, Kini i Grčkoj, nezavisno jedan od drugog, a nazvan je po imenu grčkog astronoma Metona (V vek stare ere). Pošto je trebalo da se u kalendaru nađe broj dana i meseci u obliku celih brojeva, načinjena su sledeća ujednačenja: 19 solarnih godina = 235 lunarnih meseci = 6940 dana. Za ujednačavanje solarne godine i lunarnog meseca koristile su se dopunski, „embolitski“ (na grčkom „umetnuti“) meseci. Na taj način, u devetnaestogodišnjem ciklusu 12 godina sadrži po 12 lunarnih meseci, 7 godina po 13. Kao prestupne bivaju 3, 6, 8, 11, 14, 17, 18. i 19. U nađenom ciklusu kroz svakih 19 godina mesečeve faze pašće u isti dan solarne godine. Na primer, ako je poznato da 26. maja 1891. godine (starog kalendara) dolazi faza mladog meseca, to će kroz 19 godina ona opet pasti u isti dan (1891.g.+19=1910.g. )

Za određivanje dana novog meseca nađeni ciklus je imao veliki značaj.

Broj godine u metonovom ciklusu nazivaju lunarnim krugom ili „zlatnim brojem“. Drugi naziv potiče od starorimskog običaja da se broj godine piše zlatnim slovima na specijalnoj tabli za opšti uvid. „Zlatni brojevi“ često su se koristili za datiranje različitih događaja u zemljama Zapadne Evrope. U Rusiji se lunarni krug u osnovi koristio za izračunavanje dana Pashe, to jest, Uskrsa.

Sa pojavom države nastala je potreba da se utvrdi tačan kalendar. U prvom redu privredni i finansijski život zemlje, kao i redosled propisanih dažbina, zahtevali su utvrđivanje početka meseca.

Računanje je počinjalo sa pojavom mladog meseca i podešavanjem lunarnog meseca u solarnoj godini. Jedan od najstarijih i najtačnijih kalendara, u kojem je taj zadatak bio rešen, bio je vavilonski kalendar.

U zemlji starih Sumera, gde protiču Tigar i Eufrat, već je u trećem milenijumu pre naše ere svaki grad imao sopstveni kalendar. Svi kalendari su bili lunarni i sastojali su se od 12 meseci, a svaki mesec od 29 ili 30 dana. Nazivi meseci određivani su prema zemljoradničkim radovima i raznim religijskim praznicima: „mesec setve“, „mesec pira“, „mesec žetve“, „mesec paljenja vatre“, „mesec delanja boginje Inani“.

U XVIII veku pre naše ere skoro sva oblast dvorečja bila je objedinjena u veliku moćnu državu sa prestonicom u gradu Vavilonu. U vavilonskom carstvu razvijale su se umetnost, nauka, a naročito matematika i astronomija. Koristio se pozicioni brojni sistem, kao i danas (jedinice, desetice, hiljade itd.), a takođe i podela kruga na 360 stepeni, sata na 60 lučnih minuta, a minuta na 60 lučnih sekundi, sve je to došlo do nas iz starog Vavilona.

U vavilonskim hramovima - ziguratima, koji su imali oblik višestepenih kula, najviši stepen, kako smatraju istoričari, bio je određen za astronomska osmatranja. Poznata imena starih vavilonskih astronoma su: Naburian (VI vek stare ere), koji je razradio sistem određivanja lunarnih faza, i Kiden (IV vek stare ere), koji je otkrio pojavu sunčevih procesa i utvrdio trajanje solarne godine. Vavilonski astronomi su uspeli još u jednom posmatranju: od njih je bio ustanovljen period ponavljanja sunčevih i mesečevih pomračenja, što je davalo mogućnost određenog predskazivanja pomračenja.

Mnogi grčki mudraci dostigli su visok stepen poznavanja matematike i astronomije u specijalnim školama, danas otkrivenim u velikim gradovima: Vavilonu, Uruku, Siparu i drugim.

Astronomska saznanja i veza sa njihovim određivanjem religijskih delovanja smatrao se isključivim pravom žreca. U Grčkoj su ih nazivali haldejskim astrolozima.

Velika dostignuća vavilonskih astronoma u proučavanju Meseca imaju značaj za čitav svet. Trajanje meseca, koji je poznije nazvan sinodičkim, određivali su od pojave mladog meseca do njegove ponovne pojave. Na taj način, oslanjajući se na posmatranje mladog meseca, Vavilonci su ustanovili trajanje sinodičkog meseca ili od 29 ili od 30 dana.

U vavilonskom kalendaru lunarna godina se sastojala od 12 meseci. Prvi mesec u godini bio je Nisan, u kome je bio „praznik uživanja u ječmenoj hrani“. Sledeći meseci su nosili imena: Apar, Siman, Duz, Ab, Ulul, Tašrit, Arahsami, Kislim, Tebet, Šabat, Adar.

Računanje sati počinjalo je od zalaska Sunca. Dan u vavilonskom kalendaru se delio na 12 delova, po 2 sata svaki deo. Sedam dana činili su nedelju.

U vavilonskim obrednim kalendarima ima napomena o srećnim i nesrećnim danima, a poslednjih je moglo biti u trajanju ukupno 4-5 meseci. U tim danima se nije preporučivalo započinjanje novih radova, već su se ti dani posvećivali postu.

Ukoliko se lunarna godina ne podudara sa solarnom, bilo je potrebno ili uvećati vreme svakog meseca, narušavajući usaglašavanja sa pojavom mladog meseca, ili pribeći periodičnom dodavanju dopunskog meseca. Hamurabi, koji je vladao u Vavilonskom carstvu u XVIII veku pre naše ere, izdao je ukaz o dodavanju još jednog meseca u kalendaru, sa nazivom „ukoliko je nepuna godina“. Ipak, dodavanje dopunskog meseca dugo vremena je izazivalo haos. U IV veku pre naše ere počeo se primenjivati 19-godišnji ciklus sa 7 dopunskih meseci. Pravilna postavka periodičnosti dozvoljavala je Vaviloncima da dočekaju prvi dan meseca Nisana - to jest, početak nove godine - uvek u rano proleće (ne ranije od 12 marta i ne kasnije od 18. aprila). Na taj način su se usaglasili lunarni meseci i solarna godina.

U Vavilonu je početak godine bio naročiti praznik i praznovao se sa odgovarajućim religioznim ceremonijalima. Poznato je da je mnoge kultne ceremonije obavljao sam car, koji je u isto vreme bio vrhovni žrec. U Vavilonu centar proslave praznika je bio u hramu vrhovnog boga Marduka na stepenastim kulama. Kao što je ranije rečeno, najviši plato kule - zigurata, služio je za posmatranje zvezda. Ipak posmatranja nisu bila u naučne svrhe. Glavno je bilo da se u vremenu od jedanaest dana proslave novogodišnjih praznici, smatralo važnim čitanje molitvi i strogo usaglašavanje sa položajem zvezda na nebu.

U novogodišnjem praznovanju uključivali su i druge bogove, čije statue su bile postavljene na specijalnim brodovima i dopremane u Vavilon.

U toku nekoliko dana, kada su bili praznici, bilo je prihvaćeno pitati bogove o svojoj sudbini i o budućnosti. Za ceremonijal određenja careve sudbine postavljao se naročiti „tron određivanja sudbine“. U vreme ceremonije prinosile su se obilate žrtve i čitale molitve.

Često su se novogodišnji praznici odvijali u Vavilonu u naročitom hramu, nazvanom „Kuća novogodišnjeg praznika“. To mesto je bilo zaklonjeno visokim zidom kako se ne bi videlo šta se odigrava iza njega.

Devetog dana praznovanja žreci su iznosili statuu boga Marduka iz njegovog hrama i u svečanoj procesiji, u pratnji mnoštva, prelazili u „Kuću novogodišnjeg praznika“. Ovde je car vršio prinošenje žrtve i izgovarao molitve. Taj dan se završavao velikom gozbom, koja je simbolizovala očekivanje plodnosti i blagostanja u novoj godini.