IZ tragične činjenice da je slikar Dragan Malešević Tapi, jedan od privedenih u akciji srpske policije, poznat po svojim svojevremeno prilično zamagljenim javnim nastupima na temu masonerije, tajnih službi i nerazjašnjenih ubistava, iznenada preminuo u prisustvu vlasti, Šešelj kao **verni** zaštitnik srpskih nacionalnih interesa je, nedvosmisleno, utvrdio da je za pripremanu a policijskom akcijom osujećenu terorističku zaveru, kako ju je na konferenciji za novinare okarakterisao Dušan Mihajlović, ministar srpske policije, odgovoran sukob dve prestoničke masonske lože sa nedvosmislenim i negativnim inostranim uticajem.
Umrlica za Suverenog Generalnog Komandera, brata Dragana Maleševića Tapija, nosioca 33. stepena Škotskog rituala, objavljena 2. novembra ove godine, potvrdila je njegovu određenu pripadnost organizaciji slobodnih zidara, koji su kod Srba poznatiji kao masoni. I njegova sahrana na Centralnom groblju u Beogradu, izazvala je dodatnu medijsku pažnju jer je, uz sveće i pravoslavni obred, ispraćen sa ličnim masonskim regalijama.

U ŽIŽI INTERESOVANJA
TRAGIČNA slikareva smrt okolnosti u kojima se ona dogodila, uz neprekidno licitiranje informacija ko su sve srpski masoni još jednom je izazvala lavinu napisa, tumačenja i izjava u medijima. Tako je, gotovo zakonomerno, masonerija ponovo došla u žižu javnog interesovanja, potvrđujući tezu da je ona **dežurna** tema skoro uvek u situacijama kada ima potrebe da se bavljenjem njome, a naročito ko su ti masoni, zamagle neki drugi i aktuelniji politički, kulturni ili kriminalni procesi i njihovi akteri.
Masonerija kao jedna od velikih i stalnih tema ne samo kod nas, već i u svetu (najsvežiji su primeri ovakvog bavljenja masonerijom letošnje otvranje ka javnosti Ujedinjene Velike Lože Engleske koje je usledilo posle, čak i parlamentarnih rasprava o njenoj štetnosti, ili prilično oštri prošlogodišnji javni sukobi i televizijska debata na **pluralističkom** masonskom nebu Francuske, da se za ovu priliku ne pominje svojevremena planetarna afera i skandal oko lože **P2** i njenog Velikog Majstora Lića Đelija), ponovo je doživela kulminaciju javnog interesovanja i znatiželje koja se, najčešće, dovodi u kontekst njenog negativnog delovanja proisteklog iz same prirode ove moderne, građanske institucije, a to je njena tajnovitost, zatvorenost, međunarodna povezanost i njeno aktuelno članstvo.
Ciklično bavljenje masonerijom kao dežurnom temom kod Srba kao da ima nekoliko zakonomernosti. Tako je 1982. godine Boško Matić, nekadašnji pripadnik Udbe Jugoslavije, koji je u okviru svojih zaduženja u toj proskribovanoj tajnoj političkoj policiji svojevremeno radio na praćenju i prisluškivanju preživelih beogradskih masona krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, objavio vrlo čitan feljton u vreme kada se lomila dalja politička sudbina Jugoslavije u posttitovskoj eri. Očigledna je bila namera, ne samo autora tog feljtona, da se i preko ovakvih napisa testira politička javnost i njeni istakntui akteri na temu, kazano jezikom ondašnjeg političkog vokabulara, povezanosti ovdašnjih **reakcionarnih** masona sa američkim, **imperijalističkim**, neprijateljima samoupravnog socijalizma.

KOSMIČKI ZAGRLJAJ
KAD god je nekog političkog aktera valjalo diskreditovati oprobano sredstvo je bio napad sa antimasonskih pozicija. Čim je krajem 19. veka osnovana loža **Nemanja** u Nišu, čiji je istaknuti član bio književnik Stevan Sremac, došlo je do napada na nju i njen protivsrpski karakter na stranicma organa leberala **Stara Srbija**. U nizu članaka pod zajedničkim naslovom **Makedonija**, čiji je podnaslov **Propaganda fide** odveć jasan (1895), napisano je da su **farmazonska društva u Srbiji i na Balkanu jedan oblik austrijske propagande, koja imaju svoj centar u Pešti. I po samim ličnostima... vidi se vrlo lepo da je ta farmazonska misija austrijska misija**.
U zanimljive preduzete akcije tadašnjih srpskih masona, sračunatih na ublažavanje javnog denunciranja, ide i odlazak Andre Đorđevića, člana tadašnje lože **Pobratim** kod Stojana Ribarca, ministra unutrašnjih dela koji mu je izjavio da **sažaljeva slučaj što je izašao onakav napad na slobodno zidarstvo** napominjući da mu je po toj istoj stvari govorio i sa jednim svojim prijateljem. Šef srpske policije je ondašnjem istaknutom masonu dao **svoju reč da će on slobodnom zidarstvu dati eklatantnu satisfakciju i da neće više dozvoliti da izlaze onakvi napadi u onim političkim listovima na koje on može imati uticaja**.
Najčešća meta antimasonskih napada kod Srba bila je tzv. odbrana nacionalnih interesa i pravoslavlja. Ostalo je zabeleženo da je Miloš Marković u pamfletu **Slobodni zidari i socijal-demokrata** (Kragujevac, 1894) istakao da je **farmazonstvo za nas štetno. To su njegove kosmopolitske težnje, njegovo neobaziranje na nacioalne aspiracije... Za opšti kosmopolitski zagrljaj među ljudima još je vrlo daleka mogućnost i u onim krajevima sveta gde su nacionalne težnje već zadovoljene, a kamoli u nas gde smo tek u početku nacionalne faze, koju mi ne možemo i ne smemo preskočiti**.

KO SU OVDAŠNJI MASONI?
NI govornica ondašnje Narodne skupštine nije bila uskraćena za tirade i napade na srpske masone. Povodom rasprava o dopunama Zakona o udruženjima i zborovima, opozicioni poslanik i radikal Stevan Veselinović je tražio da se zabrane tajna udruženja kao što su **farmazoni, Nazareni i spiritizam** jer oni, po njegovom mišljenju, negativno utiču i rastaču pravoslavlje. Tadašnji ministar prosvete i crkvenih dela mason Andra Đorđević **ustao je namah, i priznavši da je i sam slobodni zidar, odlučno je odbio sve napade na tu humanu kulturnu i patriotsku ustanovu**.
Mnogo godina kasnije, sredinom osamdesetih, ne samo u srpskoj javnosti, bila je podignua prava javna bura objavljivanjem knjige Zorana D. Nenezića **Masoni u Jugoslaviji 1764-1980.** ili **u vreme oživljavanja rada Velike Lože Jugoslavije (1990), čiji je prvi Veliki Majstor postao upravo Zoran D. Nenezić... Od tada je interesovanje javnosti i medija usmereno pre svega na odgonetanje jednog pitanja: Ko su ovdašnji masoni? Pominju se mnoga imena, a ona iz sveta politike i javnog života privlače najviše pažnje**.
Što se Šešeljevih tvrdnji tiče, da su u ubistvo policijskog generala Buhe umešani masoni, Nebojša Čović, potpredsednik Vlade Srbije, izjavio je da **nije ni u kakvom kontaktu sa njima (masonima) i po tom pitanju gospodin Dušan Mihajlović mogao bi da da kompetentan stav**. Čović je, ujedno, zatražio da se obelodani koji su sve političari masoni i u kojim ložama sede. Skoro da je očigledno i indikativno da su ministri policije kod Srba jedini zaduženi za masone i njihov rad

POSLE spektakularne konferencije za štampu Dušana Mihajlovića, ministra policije Vlade Srbije, kome je asistirao i Andreja Savić, šef Bezbednosno-informativne agencije, kada je saopšteno da su uhapšeni članovi terorističke grupe koja je imala za cilj da likvidacijama Zorana Đinđića, Čedomira Jovanovića, Miroljuba Labusa, Vojislava Šešelja i Jovice Stanišića destabilizuje vlast i izazove haos u zemlji, Vojislav Šešelj, lider radikala je u nekoliko rafalnih konferencija za štampu kompletirao **svoju** sliku povezanosti ovdašnjih masona sa članovima te grupe koja je, po njegovim rečima, u sukobu sa drugom masonskom organizacijom čiji je značajan član upravo ministar policije Dušan Mihajlović. Po Šešeljevim **pouzdanim** informacijama Mihajlovićeva **sabraća** su još i Nebojša Čović, Dragoljub Mićunović i Jovica Stanišić.
Šešelj je ustvrdio da je Željko Maksimović Maka (po mišljenju policije organizator ubistva generala Boška Buhe i još uvek nedostupan organima vlasti) bio u loži veliki orijent Dragana Maleševića Tapija. Mimo masonskih pravila, Tapi je Slobodanu Vuksanoviću dodelio treći stepen. Iako to Vuksanović negira, mnogi su ga videli u toj masonskoj loži** tvrdi Šešelj, navodeći kao članove ove masonske lože još i glumce Dragana Bjelogrlića, Mikija Manojlovića i Dragana Nikolića, Vladimira Savčića Čobija, kontroverznog biznismena Dušimira Zabunovića (firma MPS), direktora Beogradskog zoološkog vrta Vuka Bojovića, predsednika Stranke srpskog jedinstva Borislava Pelevića, uz već inkriminisanog Željka Maksimovića. Zbog ovog poslednjeg je došlo do Tapijevog sukoba sa Zoranom D. Nenezićem u Velikoj loži **Jugoslavija**, konstatuje Šešelj i dodaje da je Tapi prijemom određenog broja moćnih direktora, kriminalaca i policajaca stvorio specifičnu masonsko-mafijašku organizaciju.

ŠTA - I DA JESAM
NEKI od **prozvanih** masona su odmah negirali svoje članstvo (Slobodan Vuksanović, Vladimir Savčić Čobi...), a Nebojša Čović, lider Demokratske alternative, tim povodom je rekao da nije mason i dodao: **Da jesam, rekao bih. Ne mislim da je to nešto loše. Ali, mislim da treba da se ispriča kakve su njihove veze i ko su političari masoni.**
Skoro punu deceniju, tačnije od 10. jula 1990. godine kada je Velika loža **Jugoslavija** registrovana kod nadležnih vlasti kao udruženje građana i čiji je prvi veliki majstor postao Zoran D. Nenezić, traje javno, ekspertsko i političko-propagandno licitiranje ko su sve srpski masoni.
Ilustrativna je i zanimljiva procena tima za istraživanje političkih i socijalnih rizika beogradske agencije **Bina**, objavljena 30. januara 1993. godine, prema kojoj **SPS vlast funkcioniše kao korporativna struktura koja koristi naciju kao ideologiju, a novac i crno tržište kao sredstvo vlasti... Stoga lobistima srpskog jada o dovršavanju pljačke nije nimalo važno kojih će dimenzija Srbija na kraju biti. Dimenzije vlastitog finansijskog kraljevstva nadoknadiće im gubitak teritorije i propast otadžbine... Unutrašnja organizacija nomenklature je korporativistička, definisana kao sistem spojenih sudova oligarhije. Novac, mediji i delegiranje autoriteta političkog vrha određuje distribuciju uticaja u strukturi vlasti**.
Prema ovoj analizi, tadašnji vrh srpskog političkog lobija činili su Slobodan Milošević, Dobrica Ćosić, Mihajlo Marković i akademik LJubiša Rakić, za koga je navedeno da je mason. Složenim sistemom, za taj vrh su bile vezane SPS, među čijim tadašnjim bitnim članovima je naveden kao mason Radmilo Bogdanović, DEPOS, među čijim značajnim članovima je kao mason označen Dušan Mihajlović, predsednik Nove demokratije, a iz Demokratske stranke akademik LJubomir Tadić, takođe imenovan kao mason.

I PRINC NA LISTI
OD uticajnih pojedinaca izvan političkih stranaka u strukturi srpskog političkog lobija povezani sa vrhom nomenklature Srbije, kao masoni tada su navedeni princ Aleksandar Karađorđević, Zoran D. Nenezić, Milan Panić i Željko Ražnatović Arkan.
U strukturi finansijskog lobija, na čijem se vrhu neminovno nalazi Slobodan Milošević, prema istoj analizi, kao masoni su pomenuti Đorđe Zečević, Dušan Mihajlović, braća Karić, Zoran Đinđić, Desimir Tošić, Jovica Stanišić, Vladislav Jovanović i Vladimir Cvetković.
I u najnovijem nagađanju ne zadatu temu prenebregava se da na teritoriji SR Jugoslavije, pored ove, egzistiraju i Regularna velika loža **Jugoslavija** (od juna 1993), Velika nacionalna loža **Jugoslavija** (od jeseni 1997), čiji je član bio i Dragan Malešević Tapi, i dve lože pod zaštitom Velikog orijenta Francuske (loža **Zora** od 1992. i loža **Vernost** od 2002), kako je proletos izjavio Klod Boneri, generalni sekretar spoljnih poslova Velikog orijenta Francuske, prilikom osvećenja ove poslednje lože u Beogradu.
Ova masonska šarolikost bila je rezultat raskola i formiranja novih loža pri čijem je formiranju bilo i dramatičnih jakih suprotstavljanja i polemika kroz koju su isticani argumenti legalnosti i legitimnosti sa jedne strane Velike lože **Jugoslavija**, a sa druge strane Regularne velike lože **Jugoslavija**.
Dušan Mihajlović, sadašnji ministar unutrašnjih poslova, odavno pominjan kao mason, prema javnosti dostupnim podacima (na osnovu pisanog izveštaja Ujedinjenim velikim ložama Nemačke) primljen je u Regulanu veliku ložu **Jugoslavija** 22. decembra 1994. godine, zajedno sa Vojislavom Andrićem iz Nove demokratije, sadašnjim ministrom sporta u Saveznoj vladi.
Iz godišnjeg izveštaja Regularne velike lože **Jugoslavija** za navedeni period, koji je sačinio Vojislav Milovanović, tadašnji veliki sekretar, a sadašnji ministar vera Vlade Srbije, vidljiva je podeljenost njenog članstva jer je **... jedan od značajnih problema ulazak politike u ovu ložu. Prvi problemi nastali su posle prijema dr Dušana Mihajlovića i nekorektnog odnosa pojedinaca u vezi sa političkom aktivnošću istog. Podelu bratstva je izazvala i siva balotaža za svu braću iz Valjeva, prilikom uzvišenja**.

VRH U - LOŽI?
SVEDOČANSTVO o raznim, nemasonskim, a pre svega političkim i politikantskim vetrovima koji su duvali u ovoj loži je i pismo Slobodana Ćerana, stomatologa koji živi u Italiji gde je član Velikog orijenta Italije, koji je politički intimus Vuka Draškovića, upućenom Novaku Jaukoviću, tadašnjem velikom majstoru RL **Jugoslavija** u kojem, pored ostaloga, saopštava svoju odluku **... da se povučem sa svih funkcija u Reg. vel. loži Jugoslavija!... Ambicije i strasti onih koji slobodno zidarstvo kod nas vode preko produženih ruku, unele su nemir i nepoverenje među ono malo braće koja bi se mogla nazvati slobodnim ljudima na dobrom glasu. Ta braća danas napuštaju našu veliku ložu, shvativši gde se i sa kim nalaze...**
U nastavku pomenutog izveštaja Vojislava Milovanovića, čini se zanimljivim i deo vezan za tadašnju međunarodnu komunikaciju RVL **Jugoslavija**: **Zbog toga sam zamolio brata Milorada Pavića da prilikom njegovog nedavnog boravka u Parizu poseti brata Iva Tresturnela, GS i počasnog L VNL Francuske, i da ga još jednom obavesti o tegobama u kojima živima i radimo... Uz nesebično zalaganje i posredovanje brata Slobodana Đukića, koji je i lični prijatelj brata Aleksandra Karađorđevića... brat Pavić je i njega posetio... Posle detaljnih razgovora u dva navrata braća Tresturnel i Karađorđević su predložili mogućnost za naše brzo priznavanje u svetu... da naša loža promeni ime u RVL Srbije i Crne Gore, čime bi se otklonila svaka sumnja u hegemone namere prema ložama u bivšim jugoslovenskim republikama...**
I ovih nekoliko navedenih činjenica ukazuju da u srpskom masonskom sazvežđu postoji šarolikost i sa političkim implikacijama, koje masonerija i njeni glasnogovornici apriori odbijaju, i utoliko se čini potrebnim da se nešto podrobnije pozabavimo istorijatom srpskih masonskih loza.

NEKI masonski istraživači su među osnivače ovog pokreta uvrstili i Adama, Avrama, Noja, Mojsija, Solomona, Julija Cezara, Ptolomeja, Pitagoru, Isusa Hrista... Pojedini tragaoci za korenima moderne masonerije nalaze ga u drevnom Egiptu, kod Esena, Haldejaca, Feničana. Zbog toga ne čudi nijedno karakteristično mišljenje: **Prema našem shvatanju istorije, sveštenici Baala u Asiriji, Ozirisa u Egiptu, Jehove u Palestini, Jupitera u Grčkoj i Rimu, Ahura Mazde u Persiji, Brahme u Indiji i Teutata u Britaniji obrazovali su prvobitna tajna društva, koja su upravljala i usmeravala primitivne porodične zajednice i narode. Sasvim je svejedno da li ćemo pripadnike tog sveštenstva nazivati belitima, pastoforima, levitima, pontifeksima, magima, bramanima ili druidima, bitno je da su oni bili tajno povezani i da su održavali komunikaciju od Inda do Tibra, i od Nila do Temze. To znači da je slobodno zidarstvo oduvek postojalo na ovoj planeti. Masoni su bili, u većoj ili manjoj meri, povezani sa sveštenstvom sve do 13. veka kada su se proglasili slobodnim zidarima. Od tog vremena sveštenici su počeli da ih optužuju i progone** (Vajs, 1880, NJujork).

Revolucionarni prevrati i slobodni zidari
ZNAČAJ rada i uticaja francuskih masona na pripremanju uslova za izvođenje revolucije iz 1789. godine vidljiv je i u imenima slavnih enciklopedista, racionalista i preporoditelja kakvi su bili D. Alamber, Monteskje, Ruso, Lafajet, Helveciju, Holbah, Laland, Taljeran, Larošfuko, Bomarše, Grez,Šenije, Danton, Udon, Taljeran, Sijes, Demulen, Kondorset, Masena, BenDžamin Franklin i mnogi drugi, koji su bili aktivni slobodni zidari.
U svojoj najopštijoj formi **ideologija 1789. bila je slobodnozidarska, ona koja je izražena s takvom nevinom uzvišenošću u Mocartovoj Čarobnoj fruli (1791.), jednom od prvih velikih propagandnih umetničkih dela epohe čiji će vrhunski umetnički dometi često pripadati propagandi** (E. DŽ. Hobsbum, 1962.)
Najočigledniji uticaj masonskog učenja i njene **ideologije** ogleda se u Deklaraciji o pravima čoveka i građanina, manifestu protiv plemićko-feudarlnih privilegija, hijerarhijskog društva, temeljnom dokumentu modernih građansko-demokratskih država. To je vidljivo već u njenim uvodnim delovima: **...LJudi su rođeni da žive slobodno i po jednakim zakonima... Svi građani imaju pravo sarađivati u stvaranju zakona, bilo lično ili preko izabranih predstavnika...**
Ne računajući papske bule i enciklike o osudama i ekskomunikaciji katolika masona iz katoličke crkve, koje su konstanta od 1783. godine, i koje su u katoličkim državama imale uticaja na stvaranje antimasonskog raspoloženja, kao bedema za sprečavanje prodora liberalnih, prosvetiteljskih, racionalističkih i građanskih ideja i vrednosti, u Francuskoj je, vrlo brzo posle revolucije, štampana knjiga Memoari u prilog istoriji jakobinizma (1797) konzervativnog francuskog sveštenika Ogistena de Bariela. Tendenciozno pisana, Barielova knjiga je čitavu Francusku revoluciju, posebno sa stravičnim bilansom jakobinskog terora, pripisala masonskoj zaveri protiv svetovne i crkvene vlasti. On je rodonačelnik **teorije zavere**, bar kada je u njeno središte postavljeno kao inspirator slobodno zidarstvo. Postala je obrazac za tumačenje **svetske masonske zavere**, koja se, kao tajno-terorističko udruženje, sa mračnim ciljevima usmerenim na svrgavanje postojećeg svetovnog i crkvenog poretka i stvaranja **novog svetskog poretka**, u kojem će masoni ostvariti svoje konačne i neprihvatljive ciljeve vladanja, ne libi od upotrebe i najgnusnijih metoda.
Ovom knjigom je i javnost, koja je, ponajčešće, posebno u to doba, bila sklona i spremna za prihvatanje odgovora na pitanja koja su izvirala iz neznanja, nerazumevanja ili iz želje za vođenjem i manipulacijom, dobila tražene **odgovore** koji, naravno, život nisu učinili ništa ni razumljivijim, ni lakšim.
To što je masona bilo i među učesnicima Revolucije, ili što su najistaknutijim jakobincima glave bile odrubljene spravom koju je smislio, takođe mason Giljotin, ili što su istaknuti masoni stvarali klimu za društveni preporođaj, kao što su i masoni bili neposredni inspiratori i izvođači revolucije, nije dovoljno kao potvrda za Barijelove tvrdnje i proizvedene paranoične strahove od masonerije i ostalih **tajnih društava**. A tadašnja moderna masonerija je već bila javna, sa elementima zatvorenosti uslovljenom kako sopstvenim pravilima, tako i realnom društvenom klimom.
U periodu 1830-1848, kao i revolucionarne 1848. godine, sa njenim naznakama konačne pobede liberalno-građanskog društva, bila je ostvarena i sa masonskim uticajem, pa je ponovni i mirniji razvoj masonerije u Francuskoj bio razumljiv. Tada je nastala i Velika nacionalna loža Francuske, koja nije dugo radila, ali su kao masoni aktivni bili Emanuel Arago, Leon Gambeta, Anri Brison, Žil Feri, Žil Simon, Antoan Dibos, Luj DŽVIII (latinicom), Šarl Floket. Značajni masoni od druge polovine 19. veka bili su i Lamartin, Viktor Igo, Aristid Brijan, Klod Debisi, Marsel Prust, Luj Blanš, Klemanso, maršal Foš, Artur Grusije... Za vreme Treće republike u francuskom parlamentu bilo je 250 masona, a u Četvrtoj republici bilo je oko 100 slobodnih zidara poslanika.
Velika loža i Vidzori
NA dan Svetog Jovana jevanđeliste, 27. decembra 1813. godine stvorena je Ujedinjena Velika loža Engleske (UVL Engleske). Tada je imala 544 loža u Engleskoj i 104 lože u inostranstvu i na njenom čelu je bio vojvoda od Saseksa, brat kralja DŽorDža IV. Danas, prema njenim službenim podacima, ona ima preko 8.600 loža sa preko 600.000 članova, a veliki majstor je vojvoda od Kenta, unuk kralja DŽorDža VI.
Radnih **tajnih** masonskih loža bilo je po celom Britanskom ostrvu, već od 13. veka. Samo su se četiri londonske lože (**Kod guske i roštilja**, **Kod Rimljanina i gržđa**, **Kod krune** i **Kod jabuke**) sastale u Londonu, na dan Svetog Jovana Krstitelja, 24. juna 1717. godine, i obznanile formiranje VI Engleske. Za prvog VM izabran je Entoni Sajer, a sledeći VM su bili DŽorDž Pejn (1718-1719), DŽon Dezaglijer (1719), DŽorDž Pejn (1720-1721), DŽon vojvoda od Montagjua (1722), od koga započinje i tradicija da se na to mesto uvek biraju plemići. Od kada je Henri Frederik, vojvoda od Kamberlanda (brat DŽorDža III) izabran za VM (1782), postaje tradicija da se na tom mestu nalaze članovi vladajuće kraljevske hanoveranske dinastije.
Već je Frederik Luis, princ od Velsa (sin DŽorDža II) postao slobodni zidar 1737. godine. Sledio je njegov sin Henri Frederik, ali na mestu velikog majsora. DŽorDž, princ od Velsa kasnije kralj DŽorDž IV, bio je na čelu VL Engleske od 1791. do 1813. godine, kada je stvorena Ujedinjena velika loža Engleske. Za novog velikog majstora Ujedinjene velike lože izabran je August Frederik, vojvoda od Saseksa (1813-1843), brat DŽorDža IV, a na tom mestu sledili su kralj Edvard VII (1874-1901), zatim princ Artur, vojvoda od Konota i Straterna (1901-1939), brat od strica kralja DŽorDža V, potom kralj DŽorDž VI (1937), i na kraju njegov brat, princ DŽorDž, vojvoda od Kenta (1939-1942). Današnji Veliki Majstor UVL Engleske 1967. godine postao je Endrju, vojvoda od Kenta, blizak rođak (unuk DŽorDža VI) kraljice Elizabete II, čiji je suprug, princi Filip, vojvoda od Edinburga, takođe slobodni zidar. U osam generacija britanske kraljevske kuće (od vremena stvaranja VL Engleske), pored navedenih, još sedamnaest muških članova su bili i slobodni zidari.

Igra masonskih simbola u SAD
VAŠINGTON je izabran za prvog predsednika SAD 4. februara, a njegova inauguracija je izvršena 30. aprila 1789. godine. Zakletvu je položio pred Robertom R. Livingstonom, VPM VL NJujorka (od 1784 do 1800. godine, čiji je i zet bio mason, general Ričard Montgomeri) na Bibliji koju je Livingston doneo iz Lože Sv. Jovana iz NJujorka. Svečanu ceremoniju vodio je slobodni zidar i general DŽejkob Morton, a Vašingtonov lični pratilac je bio, takođe mason, general Morgan Luis. Od tada je uspostavljena tradicija da, kada novoizabrani predsednici SAD polažu zakletvu, Loža Sv. Jovana svakog puta iznova odlučuje da li će se, za tu priliku dozvoliti iznošenje Biblije iz njenih prostorija. Takva dozvola nije data pri polaganju zakletve DŽona F. Kenedija (1961.), jer je on bio član Vitezova Kolumba, bratstveničke katoličke organizacije osnovane 1882. godine, stvorene da bi omogućila katolicima u Americi **altzernativu** u odnosu na masoneriju.
Kada je Vašington, sa svim spoljnim obeležjima svog masonskog članstva, pod rukovodstvom VL Merilenda, uz asistenciju masona iz njegove lože iz Aleksandrije, na svečanom polaganju kamena-temeljca za zgradu Kapitola (178.9.1793. - po projektu arhitekte DŽejmsa Hobana, masona), u temelje ove zgrade položio i posude sa pšenicom, vinom i uljem (koji se upotrebljavaju kada se osvećuje novi masonski hram - tzv. konsekracija), započeta američka masonska građevina je okončana. Na to američki masoni neprekidno podsećaju. Državni odbor proslave dvestogodišnjice podizanja Kapitola (1993) vodio je senator i mason Robert Bird.

JOVANOVSKO slobodno zidarstvo, koje sledi tradiciju zasnovanu na radu moderne UVL Engleske, osnovane 1717. godine i Andersonovim Načelima iz 1723. godine, tokom vremena, uprkos različitom razvoju pokreta u pojedinim zemljama, kao i razvoju masonskih sistema, pridržava se i dalje osnovnih pravila kodifikovanih početkom 18. veka. U međusobnim odnosima velikih loža koje slede pomenutu tradiciju, takođe, postoje utvrđena pravila, koja se, suštinski, nisu menjala, mada su poslednji put formulisana kao Bazični principi za međusobno priznavanje velikih loža. Naravno, da je i ovaj dokument bio delo UVL Engleske (1929) koja i danas, kao **majka** jovanovske masonerije, insistira na strogom pridržavanju svih izvornih principa i kodifikovanih pravila, posebno zbog rada onih organizacija koje slede tradiciju neregularne i samozvane masonerije, čiji je najznačajniji predstavnik Veliki orijent Francuske.
Da bi jedna novoformirana velika loža stekla pravo na uspostavljanje odnosa međusobnog priznavanja, koji su stvar reciprociteta sa već postojećim velikim ložama koje baštine tradiciju engleskog jovanovskog slobodnog zidrstva, ona mora da ispuni osam bazičnih principa pri formiranju i da ih se, i posle toga, stalno pridržava. Samo u tom slučaju je ona autorizovano nastala i regularna je velika loža.
Velika loža ne može postojati ako nema regularno osnovane barem tri osnovne, podružne lože, koje, kao i velika loža, moraju poštovati zakoniti poredak u svojoj državi. Na drugom mestu Bazičnih principa insistira se da je osnovi preduslov za sticanje individualnog članstva verovanje u Vrhovno Biće (Velikog Arhitektu); kao i da pri svakom ritualnom radu u loži mora biti otvorena Biblija na Jevanđelju po sv. Jovanu. Individualno članstvo je isključivo muško i ne dozvoljava se nikakva masonska komunikacija sa mešovitim ili ženskim komasonskim organizacijama.
Na petom mestu je obaveza velike lože da na teritoriji svoje jurisdikcije ima svu masonsku vlast nad podružim ložama, da je nezavisna, samoupravna i odgovorna za rad tri simbolička stepena u duhu starih dužnosti i da ne dozvoljava mešanje u svoju unutrašnju organizaciju nijednoj drugoj velikoj masonskoj vlasti, niti upravnim telima viših masonskih sistema. Tri velika masonska svetla - Biblija (koja je na prvom mestu), uglomer i šestar, u svakoj prilici ritualnog rada pridružnih loža i VL moraju biti stalno izloženi. Svaki razgovor o religiji i politici je zabranjen i to je sedmi bazični princip. Na osmom mestu, kao preduslovu za regularan rad i uspostavljanje odnosa međusobnog priznavanja, potrebno je strogo poštovanje starih dužnosti (Antient Landmarks).

VELIKI ORIJENT FRANCUSKE
GODINA 1877. je vododelna za dalji razvoj i sudbinu masonerije u Francuskoj, ali i sa velikim uticajem na razvoj masonskog pokreta u drugim zemljama, izuzev na Britanskim ostrvima. Tada, a i danas, najbrojnija i najorganizovanija francuska Velika loža - Veliki orijent je iz svoga statuta izbacila obavezu verovanja u Vrhovno Biće (Boga) kao prethodnog uslova za prijem, kao što je umesto dotadašnje Biblije, na kojoj su se polagale zakletve, uveo knjigu praznih, belih listova, kao simbol apsolutne slobode u konfesionalnom određivanju. Taj događaj je Veliki orijent doveo u potpunu suprotnost u odnosu na izvorne principe Andersonovih Načela i izazvao trajan prekid svake komunikacije sa UVL Engleske. To je Veliki orijent izolovalo od komunikacija sa svim velikim ložama koje slede tradiciju moderne engleske masonerije i on se, sa tog stanovišta, smatra neregularnom, nepriznatom i samozvanom čak i u prisvajanju samog imena mason.
Ovaj raskid Velikog orijenta sa verovanjem u Boga doneće velike zabune u javnosti kada je masonerija u pitanju, jer će se isticati brojne i (ne)argumentovane primedbe na račun masonerije kao bezbožničke i političke organizacije, stavljajući znak jednakosti između Velikog orijenta Francuske i loža koje slede tradiciju Andersonovih Načela. Najveći broj primedbi upućenih na račun masonerije o aktivnom bavljenju politikom, najčešće je potkrepljen primerima iz rada baš VO Francuske.
U VL Engleske je, od nekoliko loža koje su se odvojile od Velikog Orijenta, 1913. godine stvorila Veliku nacionalnu ložu Francuske, koja i danas egzistira kao jedina regularna i od ostalih velikih loža priznata. Ona okuplja oko 15.000 članova u preko 900 loža, na čelu sa aktuelnim velikim majstorom Klodom Šarboneom.
MASONSKI **PLURALIZAM** U ITALIJI
NEDOVOLJNO oporavljena masonerija u Italiji je tokom 1992. i početkom 1993. godine ponovo doživela udar, čije se posledice još uvek osećaju. U antikorupcionaškoj akciji **Čiste ruke** milanskog tužioca Di Pjetra, koja je umnogome doprinela rušenju sistema državne uprave i dovela do kraja postojanja italijanske treće republike i radikalnom prekomponovanju italijanske, ne samo političke scene u poslednjih nekoliko godina, pojavile su se i optužbe o **povezanosti** mafije i nekih loža, posebno sa juga Italije. Italijanska policija je od tadašnjeg velikog majstora Di Bernardija zatražila i dobila spiskove članova loža pod zaštitom Velikog orijenta. Na osnovu istraga tužilaštva jedan broj masona je optužen za korupciju i povezanost sa mafijom. To je dovelo do razlaza u okviru Velikog orijenta, tako da se jedan broj loža solidarisao sa Di Bernardijem i njegovim stavom o nedopustivosti takvog rada, okupljajući se u novoj Regularnoj velikoj loži Italije, koju je vrlo brzo, priznala UVL Engleske. Veći broj loža ostao je u sastavu VO Italije, sa novim velikim majstorom Virgiliom Gajtuom, koje imaju
podršku američkih velikih loža.
Kakve je sve razmere poprimila aktuelna masonska situacija u Italiji, svedoči i otvoreno pismo VO Italije, upućeno engleskim masonima, a objavljeno kao plaćeni oglas početkom 1996. godine u londonskom **Tajmsu**, kojim se engleski masoni pozivaju na otkazivanje poslušnosti UVL Engleske i njenom velikom sekretaru Majklu Hajamu, zbog njihovog **nemasonskog** i birokratizovanog stava prilikom oduzimanja priznanja od Velikog orijenta i priznavanjem nove Regularne velike lože Di Bernardija. Ovakva, u analima međusobnih komunikacija velikih loža nezapamćena praksa, nije promenila odluku UVL Engleske, koja je ostala pri čvrstom stavu o poštovanju Andersonovih Načela.
Do ovog novog deljenja masonerije u Italiji, Veliki orijent je imao 610 loža i nešto preko 15.000 članova, ne računajući
još oko 6.000 članova tzv. lože **Pjaca Del Đezu**, povodom koje ima prostora da se podrobnije elaborira uticaj katoličke organizacije **Opus Dei** na masoneriju, ne samo u Italiji. Nije neinteresantan ni podatak da je novi VM VO Italije Gajtu, potekao baš iz organizacije poznate pod imenom **Pjaca Del Đezu**.

AMERIČKI SIMBOLI
DVESTA godina ranije, kamen temeljac za **Predsedničku zgradu**, sa ukrštenim uglomerom i šestarom, najprepoznatljivijim masonskim simbolom, položili su masoni DŽorDžtauna. Projekat i za ovaj budući simbol ne samo slobode, već i američke moći, izradio je arhitekta, Irac rodom, DŽejms Hoban, koji je projektovao i zgradu Kapitola.
Danas se zdanja Vrhovnog suda, Kapitola, Vašingtonskog obeliska i Linkolnovog memorijalnog centra nalaze između avenija Nezavisnosti i Ustava, a Pensilvanijskom avenijom povezane su sa Belom kućom, koja, sa Obeliskom i Kapitolom daje tri tačke zamišljenog trougla. Dominantan visinom (preko 200 m) Vašintonov obelisk (u osnovi je kružni grčki hram, sa formom egipatskog obeliska i piramidalnim vrhom) je, sa masonskom javnom ceremonijom, otvoren 21. februara 1885. godine (za publiku pristupačan od 1888). Kamen temeljac je i za ovo zdanje-simbol položio VM VL Okruga Kolumbije, 4. jula 1848. godine.
U temelje postolja Statute slobode u NJujorku postavio je 5. avgusta 1884. godine Vilijam Brodi (Veliki majstor VL NJujorka) uglomer, lenjir i visak, masonske simboličke alate. Francuskom vajaru, garibaldincu i članu pariske lože **Alzas-Loren**, Frederiku Bartoldiju, koji je izradio Statuu, početnu ideju su dali Oskar i Edmon Lafajet, sinovi Vašingtonovog generala markiza Lafajeta, a Bartoldiju je u statičkoj konstrukciji pomogao mason A. G. Ajfel. Statua, kao simbol ljudske slobode i tolerancije među nacijama, ranije često nazivana i **Majka useljenika**, jer su je, sa uplovljavanjem brodova u njujoršku luku, prvu ugledali, verujući u njenu magičnu moć ostvarenja sopstvenih, američkih snova.