OTO od 15. januara do 16. aprila 69. godine.
Car Oto (Marcvs Salvivs Otho) rođen je 28. februara 32. godine u bogatoj porodici etrurskog porekla. Sa Neronom je bio dobar prijatelj od rane mladosti. Njegova lepa žena Popeja Sabina dopala se ludome caru Neronu, pa on uklanja Ota, imenujući ga za namesnika u dalekoj zapadnoj provinciji Luzitaniji i ženi se Popejom Sabinom. Oto je tamo pravično i nesebično upravljao provincijom punih deset godina. Pobune vojnika zatekle su ga u Luzitaniji. Vojska mu nudi carsku krunu koju on odbija, podržavajući Galbin izbor nadajući se da će ga 73-godišnji starac posiniti. Kada se to nije desilo uključuje se u zaveru protiv Galbe, te je nakon njegovog ubistva izvikan za cara 15. januara 69. godine. Vlada iz Rima bez nasilja i osvete, te ga priznaju za cara ne samo u Italiji, veći i u Africi, Iliriku i na Istoku. Nije mu bilo suđeno da dugo vlada. Pogranične legije na Rajni ne priznaju njegovo carsko dostojanstvo i zaklinju se na vernost svome generalu Viteliju. Za Vitelija se opredeljuju pored legija iz Germanije i Galije i sve legije iz Španije i Britanije. Na Italiju kreće ogromna vojska od preko 100.000 legionara i pomoćnih trupa.
Oto poziva u pomoć legije iz Dalmacije, Panonije i Mezije, ali su se odazvale na njegov poziv samo dunavske legije, koje su se pridružile pretorijancima i gradskim kohortama. Car Oto svestan odnosa snaga, nastoji da izbegne sukob sa Vitelijem pa mu nudi suvladarstvo, što ovaj odbija. Do sukoba dolazi u dolini reke Po u severnoj Italiji. Nakon nekoliko početnih i neodlučnih sukoba u podnožju Alpa, Oto je poražen 14. aprila u krvavoj bici kod Kremone gde gine preko 40.000 vojnika sa obe strane. Sklanja se u bezbednu tvrđavu Berdijak, gde ne prihvata savete da pri čeka dolazak mezijskih legija, koje su hitajući mu u pomoć stigle do Akvileje, već zahteva od svojih vojnika da pređu na stranu Vitelija. Ostala je zabeležena njegova izjava: “Dosta je jedna bitka između vojnika iste zemlje”. Dostojanstveni Oto izvršio je samoubistvo u zoru 16. aprila 69. godine u 37. godini života.
Novac kuje samo u rimskoj kovnici. To su zlatni aureusi, srebrni denari i bronzani sesterciji.
Novac sa njegovim likom kuje se i u istočnim provincijama u Siriji i Egiptu kiju se srebrne tetradrahmei bronzani komadi.