HADRIJAN od 117. do 138. godine.
Car Hadrijan (Publivs Aelivs Hadrianvs) rodio se 76. godine u španskoj provinciji Betici u gradu Italika, kao i njegov prethodnik Trajan. Kako Trajan nije imao sina, koji bi nasledio carski tron, posinio je 100. godine bliskog srodnika (Trajanov otac je rođeni brat Hadrijanovog dede Elija Marulanija)i dvadesetčetvorogodišnjeg Hadrijana i dao mu za ženu svoju unuku Sabinu.
Hadrijan je u mladosti steko zavidno obrazovanje, školujući se u Rimu i Atini, Vojnu karijeru započinje u Španiji, nastavlja je u Noriku, pa u Panoniji, Meziji i Siriji, Napredovao je od legionarskog tribuna, preko dužnosti pretora i legata do konzulske časti, koja mu zbog hrabrosti pripada već u 33. godini života. Osobito se istakao u drugom dačkom ratu (105 i 106. godine), pa mu Trajan u znak pažnje kao prestolonasledniku poklanja dijamantski prsten, koji mu je prilikom usvojenja u oktobru 97. godine poklonio njegov poočim car Nerva. U vreme Trajanove smrti 117. godine, Hadrijan boravi u Antiohiji, kao zapovednik sirijskih legija, koje su ga u 4l. godini života proglasile za cara, što je docnije, uz zalaganje udovice carice Plotile, samo potvrđeno formalnim zaključkom (Lex Regia) Senata u Rimu.
Novi car menja politiku Carstva, nastoji da učvrsti mir i umesto Trajanove ofanzivne politike, neke teško branjene oblasti s one strane reke Eufrata vraća Parćanima. U njegovo vreme Jermenija ponovo postaje kraljevina, mada je Trajan 114. godine proglasio carskom provincijom. Mudri Hadrijan tako na istoku stvara čitav krug manjih i većih kraljevina koje su bile pod zaštitom Rima i delujući kao predstraža, sprečavale provale varvarskih naroda preko granica Carstva. Mir i sigurnost Carstva bili su mu glavna briga. Na Rajni, Dunavu i istočno od provincije Dakije (u današnjoj Moldaviji) od 117. godine pojačava se sistem limesa (bedemi, nasipi i manja i veća utvrđenja sa vojničkom posadom) koji uskoro postaje osnovni oblik zaštite granica Carstva. Jačaju se rimska uporišta na severnoj obali Ponta (Crno More) od ušća Dunava pa sve do Pantikapeje na Krimu, kako bi se sprečio prodor nomadskih plemena preko donjeg Dunava u Trakiju i Meziju. Boraveći sa vojskom u provincijama, Hadrijan nastoji i uspeva da disciplinuje vojsku, vežbama i napornim marševima u kojima i sam učestvuje. Njegovo lično naoružanje i oprema bili su isti kao u običnih vojnika, samo mu se mač razlikovao od drugih po dršci od slonovače. Do vojničkih časti više se nije moglo dolaziti poreklom, već samo radom i vojničkim vrlinama. Da bi smanjio moć i ugled pretorijanskog prefekta (koji je u Trajanovo vreme postao druga ličnost u državi odmah iza cara), imenovao je dva prefekta. Nakon sprovođenja ovih mera, caru je bilo dovoljno što sa disciplinovanom vojskom i moćnom ratnom flotom izaziva strahopoštovanje kod susednih uglavnom neprijateljski raspoloženih naroda i varvarskih plemena, pa ne mora da ratuje i proliva krv, dokazujući “da se mir može sačuvati sa oružjem u ruci i bez njegove upotrebe”. Da bi povećao broj vojnika, prvi medju rimskim carevima regrutuje i provincijalce, mada mnogi od njih nisu imali ni status rimskih građana. Teške posledice novog načina popune legija pokazaće se docnije u III veku, kada je vojska gotovo sasvim varvarizovana.
Hadrijan je bio veliki ljubitelj pešačkih putovanja po carstvu, putujući sa pratnjom iz jedne provincije u drugu uočavao je probleme i potrebe provincija i odmah, angažujući vojsku i građane, preduzimao neophodne mere. Prvo putovanje preduzima u vremenu od 122. do 126. godine, u cilju inspekcije zapadnih provincija i utvrđivanja rajnskog limesa. Posle toga car odlazi u Britaniju, ratuje sa nepokornim Piktima na severu ostrva i nadzire izgradnju 130 kilometara dugog odbrambenog bedema u današnjoj Škotskoj, kako bi sprečio upade severnih plemena u rimsku provinciju Britaniju. Bedem je izgrađen u vremenu od 122. do 126. godine. Hadrijanovo treće putovanje, posvećeno obilasku istočnih provincija, traje od 128. do 134. godine. Slobodno se može reći da je vladao prostranim carstvom, putujući iz jedne u drugu rimsku provinciju, te su personifikacije provincija omiljena tema na reversnim predstavama njegovog novca. Pored državničkih razloga, ne retko je putovao da bi zadovoljio svoju ličnu radoznalost, te se mnoga njegova putovanja mogu smatrati "turističkim" (primer: penjanje na vulkan Etnu i vožnja brodom uz reku Nil).
Car koji se u mladosti školovao u Atini, bio je oduševljen grčkom kulturom. Mnoge grčke gradove je ulepšao novim zgradama, a naročito Atinu (izgradio je hram Zevsa Olimpijskog) gde je sa uživanjem rado boravio, okupljajući oko sebe grčke filozofe, besednike, naučnike i umetnike. Uspešno se bavio slikarstvom, vajarstvom, poezijom i filozofijom, zbog čega mu se konzervativni Rim podsmeva, dajući mu nadimak Greacvlvs tj. Grčić.
Kao provincijalac nije mnogo držao do starih rimskih tradicija. Pre se može reći da je bio ubeđeni kosmopolita, koji je oko sebe okupljao sposobne i pouzdane ljude, bez obzira na poreklo. Lične zasluge i pošteno stečeno bogatstvo, za cara su bili najbolja preporuka i argument više da u državnoj službi pre angažuje provincijalca, nego Rimljanina.
Godine 132. u Judeja se pobunila pod vođstvom Bar Kohbe (sin zvezde). Do ustanka dolazi zbog odluke da se na mestu porušenog jerusalimskog hrama podigne svetilište Jupiteru Kapitolskom, a okolo da se izgradi grad Elija Kapitolina. Otpor naroda u ovoj provinciji nije mogao da zadrži rimske graditelje ni rimske legije, najbolju vojsku tog vremena. Ustanak je ugužen tek 135. godine. Stravičnim bilansom - ubistvom preko pola miliona Jevreja, osujećen pokušaj obnove jevrejske državnosti.
Hadrijan se (nakon što je za prvih 17. godina vladavine proputovao 25. provincija) 134. godine konačno vratio Rim - u Italiju i više je nije napuštao. Posvetio se izgradnji prestonice i uređivanju provincije Italije, kojom je do tada upravljao Senat, a koju on deli na četiti oblasti i dodeljuje prokonzulima na upravu. Mora da su na kraju njegove vladavine državne finansije bile dobro uređene, jer mu uspeva da za samo četiri godine u Rimu izgradi za sebe veličanstveni mauzolej i čitav niz znamenitih objekata (građevina, hramova, mostova i sl) od kojih su se neki i do danas sačuvali.
Tako se na kraju odužio Rimu, car kome su čitavog života interesi države i Pax Romanvm (rimski mir) značili sve, a sam grad Rim nije mu značio ništa. Hadrijan - jedan od najvećih rimskih careva umire 10. jula 138. godine u Bajeu kod Napulja, predajući - kao štafetnu palicu Nervin prsten pedesetogodišnjem Antoninu Piju, koga je krajem februara iste godine posinio i odredio za svoga naslednika, sa titulom Caesara, koju od toga vremena nose svi docniji prestolonaslednici.
Vreme vladavine careva iz dinastije Antonina ne zovu uzalud zlatnim vekom Rimskog carstva. Carevina je posle Trajanovih teritorijalnih osvajanja, živela u miru i blagostanu, građani više nemaju razloga da se plaše za svoj život i imovinu. Pravna sigurnost utiče na opšti privredni razvoj, a intenzivna trgovina sa istočnim susedima uticala je na velike emisije Hadrijanovog novca i novca drugih careva iz dinastije Antonina. Zbog svog standardnog kvaliteta i težine rimski zlatnik – aureus preuzima ulogu svetskog novca.
U njegovo vreme carski novac kuje se u Rimu, a kuju ga i maloazijske kovnice u Smirni i Efesu, gde je Hadrijan obnovio hram Dijane Efeske.
To su zlatnici tipa: aureus i kvinar, srebrnjaci: denar, kvinar i cistofor, mesingani: sestercij i dupondij i bakarni: as, semis, kvadrans i uncija.
Konsekrativna kovanja:
a) za vreme vladavine Antonina Pija kuju se zlatni aurej i srebrni denar,
b) Za vreme vladavine Trajana Decija, kuje se srebrni antoninijan.
Konsekrativni komadi se prepoznaju po predstavi vladara i natpisom: Divvs Hadrianvs ili Divo Hadriano.
Kolonijalna kovanja:
U egipatskoj kovnici u Aleksandriji kuju se bilon tetradrahme i bakarni novac. U Samosati - prestonici vazalne kraljevine Komagene, na ostrvu Kritu, u Bitiniji i lidijskom gradu Sardu kuje se bronzani novac. U koloniji Kapadokija u gradu Cezareji kuje se srebrna hemidrahma.